Zvonko Bušić! Trajna baština hrvatskog domoljuba i protivnika komunističke diktature, žrtva koja se pamti

Na današnji dan, 1. Rujna 2013., duboka tišina pala je nad Hrvatskom, obilježavajući smrt Zvonka Bušića. Njegov je život bio definiran neumoljivom borbom za slobodnu hrvatsku državu, no također je bio zasjenjen dubokim razočaranjem stvarnošću koju je pomogao oblikovati. Zvonko Bušić, ime sinonim za žrtvu i nepokolebljivi patriotizam, napustio je ovaj svijet, ostavljajući iza sebe nasljeđe jednako komplicirano koliko i hrabro, te poziv narodu da razmisli o pravom trošku slobode. Zvonko Bušić desetljećima je bio jedan od najstrašnijih protivnika komunističke diktature koja je Hrvatsku držala zarobljenu u Jugoslaviji, “zatvoru hrvatskog naroda”. Njegova je vizija bila jasna: neovisna, suverena Hrvatska, oslobođena okova represivnog režima. Bio je, kako se često kaže, “čovjek koji je morao dati sve od sebe”. Ta predanost dovela ga je do toga da izdrži najdužu zatvorsku kaznu od svih hrvatskih političkih zatvorenika – nevjerojatne 32 godine. Kroz sve te duge godine, jedno je načelo ostalo najvažnije za Zvonka: važnost jednostavnog ljudskog bića, nikada ne gubeći iz vida svoje dostojanstvo i svrhu.

Pri njegovom dugo očekivanom povratku kući, čekala ga je drugačija vrsta zatvora – teret bolne stvarnosti. Zvonko je imao pronicljivo oko, „zdrav pogled“, i blagoslov i prokletstvo. Ova jasnost omogućila mu je da vidi izvan površine, a ono što je primijetio bilo je duboko obeshrabrujuće. Žalio je da su se „stara vremena vratila“, društvo u kojem „nitko ne prosvjeduje, samo se promatra materijalizam. San koji je tako snažno držao u samoizolaciji činilo se da je natopljen novom stvarnošću. Osjećao je da možda “narod ne bi trebao imati junake”, ne u svijetu koji je zadovoljno prihvatio površnost i izgubljeni osjećaj nacionalnog ponosa. U ovom talioniku razočaranja poznato je izjavio da više “ne može živjeti u Platonovoj špilji.” Idealizirana vizija slobodne Hrvatske, njegovana kroz desetljeća teškoća, pokazala se kao lakši teret za nositi nego “hrvatska stvarnost” s kojom se susreo.

Na taj sudbonosni dan, Zvonko Bušić napravio je tragičan, posljednji izbor. Uzeo je svoj život, ostavljajući iza sebe dva dirljiva oproštajna pisma upućena svojoj supruzi, rodbini, prijateljima i svim Hrvatima. U tim dirljivim porukama, tražio je oprost za svoj čin, objašnjavajući da ‘više nije mogao podnijeti takvu Hrvatsku’. Ipak, čak i u svom najdubljem očaju, njegova posvećenost Hrvatskoj bila je očita. Pozvao je svoje sunarodnjake da ‘nastave borbu za hrvatski identitet i za Hrvatsku.’

Njegove riječi odjekuju kao vječni poziv da se sjetimo žrtve: “Za one koji su pali u borbi za domovinu, nikad ne recite da su mrtvi. Oni su heroji, i uvijek će za nas biti živi.” I dirljiv podsjetnik budućim generacijama: “U budućnosti, kada budete uživali u blagoslovima i ljepotama hrvatske domovine i slobode, malo će vas se sjetiti koliko je znoja, suza i krvi proliveno za vašu slobodu. Stoga zastanite, sjetite se i izrecite kratku molitvu za te hrabre domoljube koji su patili i umrli kako bi Hrvatska mogla živjeti.” Njegovo osobno razmišljanje govorilo je samo za sebe: “Moja osobna sudbina bila je takva da sam svoje snove o slobodi morao doživjeti u zatvoru. Zbogom prijatelji, čuvajte našu domovinu Hrvatsku.”

Život i smrt Zvonka Bušića predstavljaju duboki paradoks. Borio se neumorno za Hrvatsku slobodnu od diktature, da bi na kraju slobodu koju je pomogao ostvariti doživio kao pomalo gorku. Njegovo uvjerenje da “narod ne smije imati heroje” nije bilo odbacivanje hrabrosti, već možda poziv svakom pojedincu da utjelovljuje vrijednosti za koje je živio – budnost, integritet i duboku ljubav prema svojoj domovini, umjesto da se oslanja isključivo na monumentalne figure. Zvonko ostaje urezan u povijest kao simbol žrtve i upornosti, utjelovljenje hrvatskih patriota koji su sanjali o slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj i naposljetku to postigli. Na današnji dan, dok se prisjećamo Zvonka Bušića, pozvani smo ne tugovati bez razumijevanja, već duboko promišljati o cijeni slobode i obvezama koje ona nosi. Njegova priča snažno podsjeća da je borba za nacionalni identitet i pravu slobodu neprekidno putovanje, koje zahtijeva stalnu budnost i predanost idealima koje je tako žestoko branio. Neka njegov duh, i njegov izazov svima nama, zauvijek žive, nadahnjujući generaciju Hrvata i Hrvatica da cijeni, štiti i neprekidno teži za najboljom verzijom hrvatske domovine za koju je na kraju Zvonko dao sve.

Autor/ Božidar Bebek/ Vlasnik Blog portala Totalno.HR i neovisni istraživački novinar