Hrvatska u sumraku, uhvaćena u stisku onih koji su naučili oružati nesreću
Težak miris spaljenog voska i ustajalog zraka lebdio je u odaji, gušeći veo koji se držao za baršunaste zavjese. U središtu dvorane, osvijetljen treperavim, bolesnim sjajem desetaka crnih svijeća, nalazilo se Prijestolje uprave—iako je više izgledalo kao relikt mračnijeg doba.
Šef partije HDZ-a Plenky sjedio je na čelu, s uspravnim držanjem, autokrat odjeven u aroganciju apsolutne moći. Oko njega, njegov unutarnji krug nagnuo se prema naprijed, njihova lica bačena u duboke, neprirodne sjene. Na kamenim zidovima, simboli su treperili u slabom svjetlu—drevne, iskrivljene geometrije koje su govorile o savezima daleko od javnog oka.
Ispod postolja, pod je pričao pravu priču o naciji. Hrvatska zastava ležala je zgažena, ne samo odbačena, nego natopljena tamnom, zgrušanom mješavinom krvi i narezanog novca. Služila je kao tepih za one koji su trgovali budućnošću za sadašnjost. U blizini, složene poput drveta za ogrjev, bile su kožne torbe države—pune plijena godina sustavnog izdvajanja.
Ipak, najstrašnija slika prostorije bila je periferija. Klečeći na hladnom mramoru, s rukama vezanim nevidljivim, ali čeličnim lancima duga i ucjene, bili su građani Hrvatske. Mlada lica, izmučena umorom, i stari ljudi, oči udubljene desetljećima neispunjenih obećanja, gledali su prema gore. Bili su ovce države, ošišane dok ne zadrhte, prisiljeni svjedočiti arhitektima svog propadanja.
Ironija je visjela u zraku, oštrija od bilo koje oštrice. To su bili ljudi koji su, samo nekoliko sati ranije, stajali u prvim redovima grandioznih katedrala, držeći krizmanice i projicirajući sliku pobožnosti. Propovijedali su kršćansku demokraciju, a ipak su im ruke bile obojene drugom liturgijom—kompleksnim mrežama Ministarstva kulture i njegovim sjenovitim fondacijama, preusmjeravajući javno bogatstvo kako bi subvencionirali upravo one stvari koje su njihovi birači bili uvježbani da prezru. Bila je to velika, cinična kazališna predstava, osmišljena da održi narod podijeljenim dok se blagajne prazne u tišini.
Svaka anketa koja je tvrdila da je popularnost stranke visoka bila je proračunata laž, digitalni fantom kupljen s novcem poreznih obveznika kako bi stado ostalo poslušno. Mediji, nekada čuvari države, postali su utočište dobro nahranjenih pasa, ližući sisu državnih poticaja, lajući samo kada im je naređeno da utople krikove očajnika.
Suverenisti, domoljubi, samoproklamirani branitelji nacije — i oni su bili kupljeni. Zamijenili su svoju retoriku za državno zlato, postajući ukrasni gargojli na zgradi autokracije, veličajući propadanje kao da je renesansa.
Dok je svijećnjakov vosak kapao na krvavo obojenu zastavu, tišina u sobi bila je teška od težine neodgovorenih molitvi. Radnici, umirovljenici i osobe s invaliditetom bili su zatrpani pod pritiskom inflacije valute ukinute dekretom, njihova suverenost zamijenjena stabilnošću kriminalnog sindikata.
“Gdje će tvoja duša otići?” pitanje je lebdjelo u ustajalom zraku, iako nijedna od figura na prijestolju nije se usudila odgovoriti. Bili su previše zauzeti brojanjem, previše zauzeti manevriranjem, previše hladni da bi osjetili hladnoću dolazeće presude.
Zaboravili su da su rođeni goli, i da će stati pred Svevišnjeg s ništa osim istine o svojim djelima. Lizači, oportunisti i arhitekti straha nastavili su svoj rad, oštri kao noževi i bez srca kao led, nesvjesni da su u svojoj potrazi za apsolutnom moći već izdubili jedinu stvar koja je doista bila važna: svoju ljudskost.
Hrvatska je ostala u sumraku, uhvaćena u stisku onih koji su naučili oružati nesreću. Tragedija nije bila samo u krađi; bila je u spoznaji da je sustav usavršio umjetnost da zarobljenika uvjeri kako su mu lanci nužan teret u ime države. Za sada, tama je prevladavala, a prijestolje je ostalo zauzeto, dok je nacija čekala zoru koja je svakim ukradenim danom izgledala sve dalja.
Tekst i foto/ Božidar Bebek/ Totalno.HR
