“SJEĆAMO SE TKO STE BILI” Kruna novčića i autokracije!

Oluja se nad Zagrebom pripremala već tri dana kada je autokrat Andrej Plenković napokon izišao iz svoje palače.
Hodao je polako, namjerno, kao da je svaki korak pažljivo izveden performans. Zlatna kruna na njegovoj glavi uhvatila je rijetke bljeskove munja, šaljući valove svjetla preko mokrih kaldrmih ploča Trga bana Josipa Jelačića. Njegov osmijeh—taj vječni, neugodni osmijeh—nikada nije posustao, čak ni dok su prve teške kapi kiše počele padati s crno-sivo-crvenih oblaka koji su progutali popodnevno nebo.

Rasparana hrvatska zastava omotana oko njegovih ramena nekada je bila simbol ponosa. Sada je visjela poput ratnog trofeja, njezine crvene, bijele i plave boje poderane i blatne, vućući se za njim poput ostatka zaboravljene nacije. Ljudi koji su nekada s radošću mahali takvim zastavama sada su promatrali iz sklopljenih sjena s nečim što je živjelo između užasa i bijesa.

Kovanice su bile njegova ideja—jedna od njegovih mnogih inovacija. Svako jutro sluge su razbacivali svježe zlatne kovanice po glavnom trgu, a do večeri, Plenković je hodao po njima, njegove ispolirane čizme pritiskajući valutu svog naroda u vlažni kamen. Simbolika nije bila izgubljena ni za koga. Hodao je po njihovom bogatstvu, njihovom radu, njihovoj budućnosti i smiješio se dok je to činio.

Mira Kovač probila se kroz gomilu koja se okupljala na rubovima trga. Sa šezdeset i tri godine, vidjela je kako se Jugoslavija raspada, gledala kako se Hrvatska bori za svoju nezavisnost i nadala se—naivno, sada je to shvaćala—da će se demokracija konačno ukorijeniti u plodnom tlu njezine domovine. Sada je stajala među prosvjednicima, s kosom sijede boje zalijepljenom na lice zbog jačeg vjetra, držeći znak na kojem je jednostavno pisalo: “SJEĆAMO SE TKO STE BILI.”

Oko nje, gužva se povećavala podjednako s mladima i starima. Studenti u majicama s hrvatskom zastavom—onima pravima, ne onim verzijama koje je izdavala autokratska vlada, a na kojima je u kutu bio njegov lik—stajali su rame uz rame s umirovljenicima koji su izgubili mirovine zbog hitnih uredbi. Baka je stisnula fotografiju svog unuka, koji je prije tri tjedna uhićen zbog dijeljenja pamfleta. Tinejdžer je držao megafon ukraden od vladine propagandne ekipe, čija su izvorna snimanja Plenkovićevih govora zamijenjena snimkama njegovih vlastitih riječi, iskrivljenih i remiksanih u optužbu koja je odjekivala trgom.

“Kažu da je lud,” povikao je dječak u uređaj, glas mu se lomio od jednakih dijelova straha i prkosa. “Ali nije lud. On je točno ono što je oduvijek trebao biti.” Kiša je pojačala, pretvarajući novčiće u Plenkovićevoj blizini u pokretni mozaik od reflektirajućih munja. Zaustavio se u sredini trga, raširivši ruke poput da grli samu oluju. Kruna mu je malo skliznula s glave, i na trenutak—samo na trenutak—maska Veselosti splasnula, otkrivajući nešto hladno i proračunato ispod. Tada se osmijeh vratio, još širi i gori nego prije.

Davor Marković promatrao je iz sjenke kolonade, ruka mu je bila naslonjena na pištolj u futroli koji još nije bio naređen da upotrijebi protiv vlastitog naroda. Prije tri mjeseca bio je vjeran časnik Nacionalne garde, ponosan što služi demokratskoj Hrvatskoj koja je nastala iz kaosa ranih 1990-ih. Sada je bio nešto drugo—svjedok transformacije koju nije mogao u potpunosti shvatiti, promatrajući čovjeka kojeg je nekad poštovao kako postaje nešto što će mu proganjati snove ostatak života.

Plenković nije došao na vlast pučem. Nije bilo tenkova na ulicama, niti ponoćnih uhićenja, niti suspenzije parlamenta. Umjesto toga, to se dogodilo postupno, na tako suptilan način da Davor nije mogao odrediti točan trenutak kada je vlast priješla u autoritarizam. Prvo su došla izvanredna ovlaštenja, opravdana ekonomskom krizom koja je praktično konsolidirala kontrolu u izvršnoj vlasti. Zatim su došle čistke—ne političkih protivnika, nego samog koncepta političke opozicije, redefiniranog kao izdaja protiv oporavka države. Sudovi su bili popunjeni. Tisak je bio ušutkan. I kroz sve to, Plenković se smiješio istim strpljivim osmijehom, kao da je tek dobroćudni liječnik koji propisuje potreban lijek neposlušnom pacijentu.

Ljudi su se odupirali, u početku na male načine—satira na internetu, satirički novinski članci, tihi razgovori u kutovima kuhinje gdje su zidovi imali uši. Ali otpor je postajao sve skuplji. Uhićenja su zamijenila nestanke. Nestanci su zamijenili javna suđenja gdje su optuženi priznali zločine koje nikada nisu počinili, s očima praznim, duhom slomljenim metodama koje nisu ostavljale vidljive tragove. Demonstracije su postajale veće, očajnije, ali i krhkije, kao da je sam čin okupljanja radi protesta postao zaziv sudbine. Ipak, Plenković je hodao po novčićima, i još uvijek se smiješio.

Munja je napokon proparala nebo, a grom koji je uslijedio činilo se da trese same temelje grada. Na trgu se prosvjednici nisu razbježali. Došli su pripremljeni za ovo—za kišu, za oluju, za sukob koji se mjesecima nakupljao poput pritiska u zatvorenoj komori.

Mira se našla na čelu gužve, bliže Plenkoviću nego što je namjeravala biti. Bilo je možda dvadeset metara dalje, sam u sredini trga, njegova zastava vukla se iza njega poput vjenčanog vela palačkog kraljevstva. Na trenutak su im se pogledi susreli, i vidjela je nešto kako titra u njegovom pogledu — ne prepoznavanje, baš tako, nego nešto bliže priznavanju. Shvatila je da ju je već prije vidio. Bila je na prvom prosvjedu, onome malenom u parku koji je vlada proglasila nevažnim. Primijetio ju je tada, baš kao što primjećuje sve njih, jer primjećivanje je bio dio igre. Igra moći, kontrole, da im pokaže da nisu ništa više nego figure na ploči koju je on sam osmislio.

“Ne možeš držati zauvijek,” zavapila je Mira, a njezin glas iznenadio ju je svojom snagom. “Povijest nas to uči. Svaki tiranin pada. Svaka kruna hrđa. Svaka oluja prolazi.” Plenković je nagnuo glavu, a kruna je uhvatila još jedan bljesak munje. Osmijeh se proširio. “Ali povijest također uči,” odgovorio je, a njegov glas nosio se trgom s gotovo nadnaravnom jasnoćom, “da pad dolazi uz cijenu. Pitanje je hoće li tvoja djeca ili tvoji unuci biti oni koji će je platiti.”
To nije bila prijetnja. Upravo je to činilo još gorim. Bila je to obećanje, izrečeno s istinskom toplinom učitelja koji objašnjava tešku lekciju nezahvalnom učeniku.

Davor je promatrao kako prvi suzavci padaju na trg. Nije dao zapovijed. Shvatio je, s hladnim šokom spoznaje, da više nije zapovjednik ovdje. Trupe koje su navirale u trg iz okolnih ulica nosile su uniforme koje nije prepoznavao—crna oklopna odijela, crne kacige, lica zaklonjena vizirima koji su ih pretvarali u bezlična oruđa novog poretka. Odakle su došli? Kako su se pojavili tako brzo, u tolikom broju, bez njegovog znanja?

Odgovor je bio očit, a želudac mu se prevrnuo. Oduvijek su bili ovdje. Plenković se pripremao za ovaj trenutak mjesecima, možda godinama, gradeći paralelni sigurnosni aparat koji se odazivao samo njemu. Nacionalna garda—snaga kojoj je Davor posvetio svoj život—sada je bila nevažna, ceremonijalni relikt koji je tu bio da pruži privid legitimiteta dok je pravi posao suzbijanja obavljan od strane snaga čija je odanost kupljena zlatnicima kao oni koji sada leže razasuti po trgu.

Prosvjednici su se raspršili, ali ne u panici. I za ovo su planirali, formirajući se u male grupe koje su znale svoje uloge, svoje bijegove rute, svoje okupljališne točke. Mlađa su je ruka povukla i odvela, uličicom prije nego što bi plin stigao do njenih pluća. Dječak s megafonom nestao je u ulazu u metro, uređaj stisnut uz prsa kao talisman. Ali nisu svi uspjeli pobjeći. Davor je gledao kako prve figure padaju—ne od plina, nego od pendreka crno oklopljenih vojnika. Gledao je kako se kovanice razasute po trgu gaze u blato, njihov zlatni sjaj pokvaren krvlju, kišom i čizmama onih koji su prestali biti ljudi.

I kroz sve to, Andrej Plenković stajao je u središtu oluje, njegova kruna sada nakrivljena, njegov osmijeh napokon nestao, zamijenjen izrazom dubokog promišljanja—kao da promišlja rješenje zagonetke koja se gotovo, ali ne sasvim, složila. Te noći, kad je kiša napokon ustupila mjesto neprirodnoj tišini, trg je očišćen. Tijela su odnesena—neka u bolnice, neka na mjesta nepoznata.

Novčići su sakupljeni, spakirani, odneseni od strane tihih radnika koji se nikada nisu susreli pogledima. Zastave, znakovi, ostatci demonstracije koja je bila i koja nikada ne bi bila zabilježena u bilo kojoj službenoj povijesti—sve je nestalo kao da nikada nije ni postojalo.

Ali u uskim ulicama, podrumima i sigurnim kućama rasprostranjenim po Zagrebu, preživjeli su se okupljali. Bili su rijetki nego što su bili toga jutra i nosili su tragove susreta na načine koji se neće lako zacijeliti. Ali bili su živi, i bili su ljuti, a ljutnja, kako povijest uči i kako je sam Plenković priznao, bila je sila koja se ne može zauvijek potisnuti.

Mira je pronašla mjesto u kutu prepunjene sobe, svoj znak je stavila ispod stolice poput relikvije. Oko nje su lica otpora—riječ koju je nekada smatrala melodramatičnom, ali koja je sada nosila težinu nužnosti—gledala natrag na nju s pitanjima na koja nije mogla odgovoriti. Što sada radimo? pitala su njihova očiju. Kako se borimo protiv čovjeka koji kontrolira sve—vojsku, policiju, sudove, samu povijest onoga što se događa i što ne? Kako se suprotstaviti oluji koja je progutala nebo? Mira je mislila na novčiće, zgazene u blatu. Mislila je na krunu, hvatajući munje. Mislila je na Plenkovićevu obećanje—da će pad doći po cijenu, da će netko tu cijenu platiti. “Čekamo,” rekla je napokon, glas joj je bio hrapav, ali miran. “I sjećamo se. To mi ne mogu oduzeti. To će zapisati povijest, čak i ako spaljuju svaku knjigu i ušutkaju svaki glas. Sjećamo se tko smo bili, i reći ćemo našoj djeci tko su oni također bili. A kada dođe vrijeme—i doći će—bit ćemo spremni.”

Vani, nebo je ostalo tamno, oblaci teški od kiše koja još nije pala. Oluja nije prošla. Samo je stala, skupljajući snagu za sljedeći napad. U svom dvorcu, autokrat Andrej Plenković sjedio je na prijestolju koje nikada nije namjeravao zauzeti, zlatna kruna još uvijek na njegovoj glavi. Bio je strpljiv. Uvijek je bio strpljiv. Oluja će proći, kao što oluje prolaze, i kad to učini, on će i dalje stajati, i dalje se smiješiti, i dalje koračati po kovanicama nacije koju je savio svojoj volji. Ali u uličicama, podrumima i sigurnim kućama Zagreba i diljem Hrvatske, žeravice prkosa tinjale su, čekajući vjetar koji će ih pretvoriti u vatru. Oluju, pomislio je autokrat Andrej Plenković, imao je pod kontrolom. Varalica je bio. Oluje, kad jednom budu otpuštene, ne služe nijednoj kruni.

Tekst i foto/ Božidar Bebek/ Totalno.HR