I want to see the American eagle take flight again, guided by the hand of the Almighty! Pitam se, razmišlja li Trump o svojoj ostavštini? Razmatra li tihi, istraživački pogled Stvoritelja?

Zateknem se kako duboko razmišljam o stanju američke nacije, a posebno o putovanju američkog predsjednika Donalda J. Trumpa. Sjećam se vremena, ne tako davno, kada smo mnogi od nas gledali na njegovu pojavu kao na potencijalnog preokretača situacije. Postavio se ne samo kao političar, već kao stražar — zaštitnik slabih, branitelj vjere i čovjek za kojeg smo se nadali da će razmontirati tamnu sjenu autokracije koja se uvukla širom našeg svijeta. Osjećao se opipljiv dojam da bi svijet konačno mogao ponovno disati kroz ostvarivanje Božjih, neotuđivih prava.

Ipak, dok danas gledam na svjetski krajolik, osjećam dubok osjećaj disonance. Nešto se pomaklo. Čini se kao da su vrijednosti za koje se nekada Trump zalagao—sama osnova njegovog privlačenja kršćanskoj zajednici—zamagljene maglom koju je sam stvorio. Svi smo od tijela i krvi; spotičemo se i padamo. Ali čini se kao da se on izolirao, okružen glasovima koji ne vode do državništva, nego do samouništenja. Nijedna medijska manipulacija, nijedno pojavljivanje u podcastu ni nijedan viralni isječak ne može zamijeniti težinu moralnog usklađivanja. Kad vođa izgubi svoj put, ljudi to osjećaju u samoj srži.

Moja zabrinutost proizlazi iz temeljnog nerazumijevanja duhovne baštine koju je tvrdio da brani. Govoriti o “paklu”, na primjer, znači prizivati arhaičan, često pogrešno shvaćen pojam. Ako bi on doista razumio rani biblijski kontekst—gdje su Sheol i Hades shvaćeni kao grob, mirno mjesto mrtvih, a ne mjesto vječnog, paklenog mučenja—mogao bi shvatiti da prava presuda nije o vatri, nego o naslijeđu koje netko ostavlja iza sebe. Radi se o onome što netko ima za reći kad konačno stane pred Svevišnjeg. Pitam se, razmišlja li o svojoj ostavštini? Razmatra li tihi, istraživački pogled Stvoritelja?

Odabrao je trenutak povijesne osjetljivosti da se distancira od samih ljudi koji su ga nosili u molitvi. Čini se da je upao u zamku vjerovanja da ‘Titan’ može stajati sam. Ali mudrost stoljeća, koju sam pokušavao držati blisku svom srcu, upozorava nas protiv toga. Mudrost izbjegava lukave, povlači se kada nepravda izlazi na scenu. Duh Gospodnji nije prevaren optikom ili retorikom, on pretražuje bubrege, teži srce i sluša najsitniji šapat duše.

Sjećam se Trumpovih riječi u Muzeju Biblije: “Mi smo jedna nacija pod Bogom… Za veliku naciju, religija je ključna.” To su bile snažne, utemeljene riječi. Ali kamo je nestao duh tog čovjeka?

Prijateljstvo, kako nas poučava Pismo, nije osjećaj koji se odbacuje kada više nijepotrebno, to je obveza. Da bi bio pravi prijatelj naroda, čovjek se mora ponašati na prijateljski, pravedan način. Ako nastavi hodati ovim putem izolacije, ignorirajući božanski poziv na pravdu i poniznost, riskira da postane čovjek sam.

Američki predsjednik Donald J. Trump trebao bi se svakog jutra voditi ovim riječima, ovom molitvom: Nebeski Oče, hvala Ti što si me probudio s još jednom prilikom da udahnem, rastem i ponovno vjerujem u Tebe. Ojačaj moje srce, vodi moje korake, zaštiti moju naciju, obitelj i ispuni ovaj dan mirom, ljubaznošću i neočekivanim blagoslovima.

Ne pišem ovo iz zloće, nego iz očajne nade za povratak jasnoći. Želim vidjeti kako američki orao ponovno uzlijeće, vođen rukom Svemogućeg, a ne prolaznim, ponosnim šaptima onih koji žele samo laskati njemu. Moja molitva je da se sjeti da je pravednost besmrtna, i da je jedini pravi put do veličine prepoznati da smo mali pred našim Stvoriteljem. Neka nađe put natrag do jednostavnosti srca, prije nego što težina njegovih vlastitih odluka postane teret koji ne može nositi. Uostalom, glas njegovih djela dopire sve do Gospodina; to je glas koji odjekuje dugo nakon što se kamere ugase.

Tekst i foto/ Božidar Bebek/ Totalno.HR