U sjeni demokrature! Hrvatsko tlo Iscrpljeno žeđu pohlepe oligarha, Ovo je portret koji čuvaju iz okvira, Istina koja se skriva iza autokratske PR mašinerije
Težak, vlažan i vruć ljetni zrak nad Hrvatskom osjećao se napeto, ne zbog obećanja ljetne kiše, nego zbog gušeće napetosti dugo dospjelog duga. Ispred sjedišta vlade u Zagrebu, kaldrma, obično polirana ritmičnim koracima turista—sada je bila posuta žrtvama pokvarene ekonomije: poderanim rajčicama, uvenulom salatom i kutijama gorkih, neprodanih paprika.
Gužva je stajala kao more crveno – bijelih kockica. Muškarci s žuljevima na rukama i žene s umornim, prkosnim očima nosili su majice s hrvatskom zastavom, simbolom koji su osjećali da je otuđen i ponovno iskorišten kao maska za državnu pljačku. Nisu došli s oružjem, već s proizvodom kojeg su cijelu sezonu njegovali, samo da bi im tržište namješteno protiv njih reklo da je to bezvrijedno.
Na balkonu iznad, atmosfera se promijenila. Autokrat Andrej Plenković je izašao, držeći se s uvježbanom, ležernom arogancijom. Na glavi je imao krunu od sjajnog zlata koja je hvatala popodnevno sunce, bacajući oštar odsjaj preko trga. Preko ramena mu je visjela poderana hrvatska zastava kao improvizirani plašt, čiji su se poderani rubovi vijorili na vjetru poput pohabanog obećanja. Nije gledao seljake s empatijom; gledao ih je s distanciranim zabavljanjem čovjeka koji gleda predstavu za koju zna da ju je već sam napisao.
Kad je prvi pljesak proizvoda udario u kamene zidove zgrade—mokar, tupi udar propale žetve o hladni institucionalni beton—smijeh premijera odjeknuo je, šuplje i oštro. Jednim mahnutim pokretom zapešća počeo je rasipati novčanice. Euri i dolari padali su kao šareni konfeti, lepršajući po glavama prosvjednika. Kupovao je tišinu istom valutom koja je oteta iz njihovih egzistencija.
Iza njega, prizor je bio zastrašujući. Stražari odjeveni u besprijekorna crna odijela stajali su kao sjene, njihovo čovještvo izbrisano praznim, crnim maskama. Bili su tihi izvršitelji sustava koji je dostojanstvo hrvatskog sela zamijenio nemarketskim profitima stranih trgovačkih lanaca. Nisu se povukli; promatrali su, njihova prisutnost bila je podsjetnik da je ‘demokratura’ davno odustala od pretvaranja da sluša.
Promatraču je bilo jasno: ovo nije bila rasprava o cijeni; bila je to scena iz završnog čina dugog, promišljenog brisanja. Tijekom deset godina, mehanizmi države okrenuti su protiv vlastite zemlje. Retorika o „otpornoj i digitalnoj Hrvatskoj“ lepršala je zrakom poput dima, tanka i lako otpuhana stvarnošću praznih sela, odlaskom mladih i čeličnom stegom kaste koja je vrijednovala lojalnost partijama više od opstanka nacije.
Poljoprivrednici nisu prestajali bacati. Svaki komad voća i povrća koji je pao na zemlju bio je svjedočanstvo godine rada pretvorene u smeće političkom odlukom. Pogledali su gore, ne samo na čovjeka, već na simbol propadajuće ere. Znali su da carstva izgrađena na iskorištavanju vlastitog naroda na kraju moraju polagati račune.
Pravda, u očima mase, više nije bila pitanje politike, bila je pitanje povijesti. Stajali su na kiši lažnog novca, lica im otvrdnula od saznanja da dok bi autokrat danas mogao smijati se, priča o njegovom mandatu već se pisala u prašini polja koja je ostavio da uvene. Kad dođe vrijeme, maske će pasti, zlato će potamniti, a istina—oslobođena PR mehanizama—stajat će gola. Do tada će bacati svoju žetvu, gorka ponuda vladi koja je zaboravila sve osim cijene vlastite moći.
“Trg je kazalište izdubljenih snova, Gdje su crveni i bijeli kvadrati zastave izvlačeni do kraja, Nošeni kao pamučni štitovi rukama koje su nekad obrađivale zemlju. Tlo je žedno, ali tržište je suho—Iscrpljeno žeđu pohlepe oligarha.
Tamo, na balkonu tvrđave laži, Sjedí onaj s pozlaćenom krunom, U plaštu sašivenom od rastrganih ostataka nacionalnog ponosa, Požderanog desetljećem šaptanja i državne truleži. On se smije—zvuk poput stakla koje se lomi u praznoj katedrali—I baca papirnatu kišu u oluju ispod: Zelene novčanice i hladan novac, konfete za gladne, Podsmijeh zasluzi, mito za slomljene.
Iza njega, sjene stoje u formaciji, Kipovi u crnim odijelima s licima skrivenim iza bejzbolskih maski, Tihi izvršitelji „demokratske“ kaveza. Gledaju dok se plod zemlje baca na kamen—Jabuke i korijenje, plod uništenog sela, Razbijaju se o zidove autokratove tvrđave, Pohvala tuge, žetva ljutnje.
Oni su obećavali otpornost, obećavali su zelenilo, Ali polja su duhovi tamo gdje su traktori nekad pjevali. „Poštovani,“ šaptali su, dok su prodavali ključeve, Gospodarima lanaca, gospodarima uvoza, Dok je digitalno obećanje svjetlo sačuvano samo za rodbinu, Za kaste, za lopove, za čuvare vrata.
Ovo je portret koji čuvaju iz okvira, Istina koja se skriva iza sjaja PR mašinerije. Seljaci su pokopani, sela su oplakala,
A suverenitet je zamijenjen za mjesto za stolom. Ali zrak postaje težak pod teretom pravde, Okuplja se oluja koju nijedan zlato ne može smiriti.
Za kada maske padnu i kazalište se isprazni, I vladavina mafije popusti pred svjetlom, Imena će biti urezana u knjige prezrenih—Ne kao vođe, već kao grabežljivci koji su se hranili rodbinom. Došli smo s ničim, a odlazimo sa svojim djelima, I knjiga povijesti pisana je u krvi tla. Molitva je posljednje oružje onih koji su ogoljeni, U sjeni demokrature, Gdje se žetva vraća—Ne kao kruh, već kao sud.
Tekst i foto/ Božidar Bebek/ Totalno.HR
