KONSTANTIRAM DA SMO UTVRDILI! Pariška Paranoja! Zoka i Plenky izvode svoju najnoviju produkciju, remek-djelo apsurdne drame
Pozornica je spremna, svjetla su prigušena, a kokice puckaju diljem hrvatske političke scene. U velikom kazalištu Zagreba, dvojica glavnih glumaca—Zoran “Zoka” Milanović i Andrej “Plenky” Plenković—izvode svoju najnoviju produkciju: Pariška Paranoja. To je remek-djelo apsurdne drame. Dok većina država koristi vojnu diplomaciju za jačanje saveza, naši protagonisti od toga su napravili igru visokog uloga “On je rekao, ona je rekla” koja bi skupinu prepirljivih tinejdžera učinila da izgledaju kao Vijeće starješina.
Scenarij je jednostavan: Francuska želi nekoliko naših najboljih vojnika u Parizu da marširaju u paradi. Ali u svijetu Zoke i Plenkija, običan red za marširanje tretira se kao odluka o invaziji na susjedni kontinent. Plenki, premijer koji se kreće s krutošću čovjeka koji nije vidio bojno polje otkako se zadnji put borio protiv divljeg PowerPointa, zahtijeva da vojnici idu. Zoka, “Pospani” predsjednik čija jutarnja kava očito dolazi s dozom čistog, koncentriranog prkosa, odbija potpisati dopuštenje, pozivajući se na “izdaju” Francuske koja je u Beogradu prioritet dala kroasanima umjesto počasnoj straži u Zagrebu.
To je ukusna ironija. Načelnik Glavnog stožera, general Kundid, trenutno je zapet u sred ovog birokratskog nadmetanja, vjerojatno željeći biti bilo gdje drugdje, možda brojeći listove trave na nekom udaljenom poligonu samo da bi izbjegao zvuk ovog dvojca muškaraca koji viču.
Ako ćemo imati paradu, zašto stati ovdje? Ako bataljun počasne garde ne ide u Pariz, možda bismo ih trebali zamijeniti trupom lokalnih mažoretkinja. Najmanje, mažoretkinje imaju sinkronizirane rutine, jasan osjećaj vodstva i, što je najvažnije, ne drže nacionalni interes kao taoca svaki put kada se ne slažu oko datuma u kalendaru. Zamislite prizor na Champs-Élysées: umjesto ukočene diplomatske krize, imamo vrteće palice, visoke udarce i trup koji zapravo zna izvesti koreografirani manevr bez konzultiranja Ustava ili prašnjavih priručnika iz arhiva UDBA-e.
Publika, hrvatska javnost, gleda ovaj spektakl s umornim očima iskusnog pozorišnog gledatelja koji je vidio istu predstavu preimenovanu svakih nekoliko mjeseci. Svaki put kad iz dubina državnih blagajni ispliva neki novi skandal, uključi se mašina za maglu. Odjednom, više nije riječ o nestalim milijunima ili propadajućoj infrastrukturi; riječ je o tome može li vojnik kročiti na francusko tlo bez da Predsjednik dobije migrenu.
To je velika iluzija, čarobni trik gdje se zec izvuče iz šešira tako brzo da ne primijetiš kako ti mađioničar vuče po džepu. Zoka i Plenky su mađioničari, a hrvatski porezni obveznik je volonter koji polako shvaća da je trik uvijek isti: oni se svađaju, mi trpimo, a predstava se nastavlja.
Kako se spušta zastor za sljedeću čin, čovjek se mora zapitati: ako vojska ne može marširati, a vođe neće razgovarati, možda je vrijeme da pozovemo mažoretkinje da vode zemlju. One bi sigurno bile bolje u držanju ritma, i definitivno bi bilo zabavnije gledati ih dok brod nastavlja plutati prema stijenama. Uostalom, ako će država biti poput cirkusa, mogli bismo barem imati malo više sjaja i puno manje ega.
“Udalji se, dragi građanine, i povuci stolicu, Veliko kazalište se otvara, scena je postavljena u pariškom zraku. Ali ne gledaj na Champs-Élysées, niti na svilu svečanih haljina, Gledaj dvojicu glavnih mimova zarobljenih u vlastitoj sprdačini. U jednom kutu, Zoka, “pospani” kralj brda, Držeći ustavnu palicu, djeluje protiv svoje volje. Kaže: “Nijedne čizme neće marširati, nijedna zastava neće se vijoriti u daljini, Ako ne potpišem poziv, ako ne dam riječ!” Govori o Beogradu, o trgovini, o uvredama i hladnom prezi, Dok Častna straža stoji i čeka, uhvaćena u političkom pljusku. U drugom kutu, Plenky, autokrat u svom odijelu, Zahtijevajući od Generala da se pokloni, zahtijevajući od vojnika da salutiraju. “Idite u Francusku!” vrišti, “ili šef mora spakirati svoj kovčeg!” Težak, neotesan scenarij odigrava se u ovom umornom, praznom prostoru. Svađaju se kao djeca dok pljačka i dalje traje, Dok se prašina njihovog sukoba taloži na njihovim stegnutim, stranačkim šakama. Možeš li čuti glazbu? Ne, ne bubnjeve države, već tihi, ritmični klik dugoročnog sudbina. Kažu da je riječ o časti, o dužnosti, o zakonu, ali to je samo stari gavran koji oštri zahrđalu kandžu. Dimna mašina šišti, magla se spušta gusta i duboka, dizajnirana da sakrije blagajne—najstariji, najumorniji trik. Zaboravi mažoretkinje, zaboravi vrteće štapove na svjetlu, Ovdje nema plesača, samo sjene u borbi. Ne traži koreografiju, ne traži gracioznost, To je pantomima moći, utrka štakora u usporenom snimanju. Kažu da vrana ne kljuca vranu—bliži su nego što se čini, Dva arhitekta tuge grade prazni san. Razmjenjuju uvrede, razmjenjuju prijetnje, razmjenjuju vojni ponos, Dok ti, dragi čitatelju, stojiš tamo—nema više gdje se sakriti Pa, gledaj predstavu ako moraš, vidi klaune u njihovoj opremi, Ali sjeti se, čarolija djeluje samo ako joj daš svoje uho. Pozornica je u Parizu, ali trulež je na ulici—Vrijeme je da se probudimo, prije nego što kolaps bude potpun.”
Tekst i foto/ Božidar Bebek/ Totalno.HR
