Plenky, perući ruke od kaosa kao politički Poncije Pilat zapjevao: “Oj Zagrebe, mili moj grade, u tebi su moje stranke nade, Živio HDZ!”
Jutarnje sunce uzašlo je nad Trgom bana Josipa Jelačića, bacajući dramatičnu, filmsku svjetlost na apsolutnu apsurdnost koja se odvijala u srcu Zagreba.
Tamo je stajao, na lagano povišenom komadu kamenih ploča, obučen u veličanstvenu odjeću vlastite mašte. Andrej Prvi, vrhovni autokrat i nesporni vladar političke šahovske ploče, nosio je sjajnu zlatnu krunu koja je opasno stajala na njegovoj pažljivo dotjeranoj kosi. Njegovo krojeno plavo odijelo bilo je standardna oprema modernog europskog tehnokrata, ali bilo je uništeno, ili bolje rečeno, uzdignuto, veličanstvenim plaštem napravljenim od poderane, vjetrom raznesene hrvatske zastave. Oko vrata mu je visio zlatni lanac toliko težak da je prijetio da ga povuče u trajni naklon, a sve je držao ogroman, sjajni HDZ privjesak koji je hvatao svjetlo svake prisutne news kamere.
Iza njega, plavi ZET tramvaj stajao je paraliziran usred tračnica, ne krećući se nigdje. Iznad ovog nadrealnog prizora, jato elegantnih, crnih HDZ vrana kružilo je prijeteće u sivom zagrebačkom nebu, kriknuvši u ritmičnom zajedništvu, nestrpljivo čekajući da se sruče na sljedeću besplatnu vožnju političkim intrigama.
Plenković je podigao ruku u teatralnoj gesti povrijeđene nevinosti, okrećući se da se obrati okupljenoj gomili i šumi mikrofona gurnutih pred njegovo lice.
“Pokušavaju prebaciti odgovornost na HDZ!” izjavio je, a njegov glas odjekivao je od neoklasičnih fasada. “Mi nemamo ništa s ovim štrajkom!”
Samo bi budala nasjela na to, naravno. Ili možda netko tko nosi vrhunske naočale za virtualnu stvarnost programirane isključivo od strane centra stranke da pokažu simulirani raj u kojem Plenky ne bi mogao učiniti ništa krivo.
Ponedjeljak ujutro svanulo je s gradskim venama zagušenim. Tramvajske i autobusne linije stajale su, ulice pune, a svakodnevna vožnja pretvorila se u olimpijski sport frustracije. Ipak, autokrat Banskih dvora brzo je uperio prst ravno na Gradski ured i gradonačelnika Tomislava Tomaševića, perući ruke od kaosa kao politički Poncije Pilat.
Osim što ljudi iz Zagreba više nisu kupovali karte za ovo posebno kazalište.
“Mislim da imaju prilično dobre plaće, iskreno,” povikala je iznervirana žena dok je prolazila kraj prizora s torbom namirnica, upirući otrovan pogled prema zlatnom privjesku.
Nije bila u krivu. Brojevi su bili javno poznati, vozači tramvaja i autobusa zarađivali su gotovo dvije tisuće eura mjesečno, radnici Čistoće, vrtlari na Zrinjevcu, radnici na cestama, pa čak i grobari, svi su imali pristojne, poštene plaće veće od onih koji jedva preživljavaju sa jedva 500 eura mjesečno i manje. Ipak, grad je stao, blokirajući ljudima put do bolnica, škola i poslova.
Neki su građani promatrali ludilo s umornom rezignacijom, brišući dramu s ramena. „Pogledaj, kad radnici na aerodromu u Njemačkoj stupaju u štrajk, to nije kraj svijeta,“ mumljao je starac oslanjajući se na stup kafića. „Londonci prežive štrajkove metroa. Zagreb će i ovo sranje preživjeti.“
Točno tako. Ali bilo tko s pola mozga mogao je osjetiti karakterističan, oštar miris političkih igara iza zavjese. Svi su znali da je ovo Plenkyjeva trik-manipulacija, klasična taktika odvlačenja pažnje kako bi se najnoviji vladini skandali izbacili iz naslova i zavladalo tek toliko kaosa u glavnom gradu da se svima podsjete tko je zapravo šef. Uostalom, kako bi inače autokrat u svilom odijevanom odijelu vladao ako ne držeći lonac na vatri, vodeći zemlju pravo do ruba teatralnog građanskog rata samo da bi održao svoj stisak?
“Odlazi, lažljivče!” povikao je putnik, mašući odbacujućom rukom prema premijeru koji je postao monarh dok je pokušavao izgledati državnički pored zapreženog plavog tramvaja naplaćujući ZET karte.
Plenković se samo nasmiješio, onaj poznati, nezabrinuti osmijeh, dotičući svoj ogrtač. Iza njega, crne vrane su glasnije zakukurile.
Daj mu tjedan, mrmljali su mještani. Uskoro će se ‘rivali’ političari tiho sjesti iza zatvorenih vrata na ugodan plavi HDZ-Možemo ručak, smijući se uz čaše vina dok su obični građani opet nasamareni, ostavljeni da čiste nered koji su stvorili upravo ljudi koji žive na njihovim porezima.
Ah, Zagreb. Moj dragi grad. U tebi leže nade obitelji, strpljenje svetaca i mjesta u prvom redu za najbolji politički cirkus u Europi. Živio HDZ, Živio (NE) Možemo!, netko je sarkastično promrmljao u svjež jutarnji zrak, dok su tramvajski zvonci tvrdoglavo odbijali zazvoniti.
Tekst i foto/ Božidar Bebek/ Totalno.HR
