Cleaning Up Someone Else’s Mess! Istina o Mariji Vučković i njenoj borbi za naš okoliš, Kao što stara poslovica kaže: ‘Ako želiš da nešto bude rečeno, pitaj muškarca; ako želiš da bude obavljeno, pitaj ženu’
Kažu da žene imaju divan instinkt. Stoje, poput vrata, na izlasku, ali i na ulazu u ovaj svijet. I danas želim razgovarati s vama o ženi koja utjelovljuje tu snagu, milost i otpornost, ministrici zaštite okoliša i zelene tranzicije, Mariji Vučković. Želim podijeliti zašto mislim, vjerujem i znam sa apsolutnom sigurnošću da Marija ne zaslužuje pogrdne napise, nepravedne političke napade i namjerno izazvanu sramotu koju joj trenutno upućuju određeni mediji i političari oporbe. Da budem odmah jasan. Marija je preuzela ulogu ministrice zaštite okoliša i zelene tranzicije kako bi zaista radila pohvalan posao za hrvatsku državu. Ali što je zapravo naslijedila kad je stupila na dužnost? Ogromnu, tiktakajuću bombu, vrući krumpir koji je ostavljen njoj da ga rješava. Neću upirati prstom tko nije nadzirao ili tko je prvotno odobrio upitne dozvole za gospodarenje otpadom. Ali mogu ovo reći jasno, glasno i ravno u lice bilo kome, ona nije za to odgovorna.
Zaista me srce boli kad čitam ovakvu toksičnu retoriku usmjerenu prema Mariji na društvenim mrežama i u vijestima. Čime je ona zapravo kriva? Dragi prijatelji, čitatelji i pratitelji mog pisanja, zašto ne idemo protiv ljudi koji su prvotno odobrili ovaj otpad? Zašto napadamo Mariju, koja je jednostavno ostala da nosi teret i mora čistiti štetu uzrokovanu godinama sustavnog zanemarivanja naše svete hrvatske zemlje? Jesmo li stvarno postali tako licemjerna nacija? Ona stara izreka uvijek pogađa u srž: “nitko se nije rodio tko je narodu ugodio”. Pitanje otpada u Hrvatskoj skrivano je duboko još od vremena bivše Jugoslavije. Da, skoro je gotovo svatko šutio, uključujući i današnje oporbene političare u Hrvatskom saboru, bez obzira nose li se zelene, žute, crvene, plave, sive ili crne boje. Nose sve političke boje, a zdravog razuma skoro da nigdje nema. Ipak, još uvijek se nadam da će se zdrav razum na kraju probuditi u opoziciji i raznim građanskim inicijativama. Nadam se da će shvatiti koliko je kontraproduktivno upirati prstom u ministricu koja zapravo rješava problem, i to problem i nered koji su se pretvorili u masovni društveni i ekološki skandal mnogo prije nego što je ona stigla.
U svakom slučaju, umoran sam od pisanja striktno o otpadu. Dopustite mi da vam otvorim oči za drugu stranu Marije. Ona nije samo ministrica, ona je žena, majka, vjernica i društveno empatična, vesela, optimistična duša koja u slobodno vrijeme voli svirati klavir i pjevati. Oni koji je poznaju godinama nemaju ništa osim pohvala i naklonosti za nju. Njeni bliski prijatelji i obitelj znaju istinu, Marija Vučković je zaista dobra osoba. Jedna me je bliska prijateljica jednom prilikom podsjetila na nešto što već dugo znam, njezinu duboku ljubav prema glazbi. Marija obožava slušati i pjevati klapsku glazbu, baš kao što je to nekada činila kao članica ženske klape Arija iz Opuzena. Rođena u Mostaru u susjednoj Bosni i Hercegovini, naša mala Šiljegica kako je s prijateljskom ljubavlju volim zvati je supruga i majka troje djece. Voli život, obožava svoju obitelj, uživa u društvenim susretima i, iznad svega, pronalazi radost u vrijednom radu zajedno s voljenima.
Ona je marljiva, podnosi bezbroj neprospavanih noći u mukotrpnom, plemenitom radu koji obavlja za Vladu Republike Hrvatske. Za one koji je poznaju cijeli život, Marija je jednostavno takva, nikad ne odustaje. Vjerna je, vrijedna i iznad svega, poštena. Znam što bi neki cinici mogli reći: „Oh, on je samo hvali jer mu je bliska.” Istina je da je, iskreno, jedva je viđam. Istina je da je dugo poznajem, i čak ću priznati da sam možda malo zaljubljen u nju, u prenesenom značenju! Ali iz dubokog poštovanja prema njoj, njezinoj obitelji i njezinoj neumornoj radnoj etici, uvijek ću joj pristupati onako kako zaslužuje, s dubokim poštovanjem, kao gospođo ministrice.
Pa zašto to pišem? Zato što jednostavno ne volim gledati kako se ova žena napada. Iako okrutnost može postojati bilo gdje, itekako i među ženama, u Mariji Vučković nema ni traga zlobi. Samo dobrota zrači iz nje, snažan radni etos, nepokolebljiva vjera i pružena ruka pomoći svima koje sretne. Imati takvu ženu u svom životu je pravi blagoslov. To je kao da imaš iskrenu prijateljicu, pouzdanu partnericu i utješni oslonac sve u jednom. Oduvijek je bila ljubazna i pristojna prema meni otkad je znam. Marija ima rijetki dar da ljude razumije na način na koji to rijetki mogu.
Dopustite mi da vas ostavim s ovim završnim mislima. Malo ljudi stvarno razumije žene. Njihovi osmijesi i suze jednako su rijetki u usporedbi s maskama koje svijet često očekuje da nose. Zato me boli vidjeti što Marija mora podnositi. Mnogi je podcjenjuju, ali jako griješe. Ona je snažna, postojana, marljiva i žena koja se ne boji neuspjeha. No, Uspjet će u svojoj misiji, baš kao što je uvijek uspijevala, i opet će nas učiniti ponosnima.
Kao što stara poslovica kaže: ‘Ako želiš da nešto bude rečeno, pitaj muškarca; ako želiš da bude obavljeno, pitaj ženu.’
“Kroz stoljeća, u pjesnikovom rimu, I u tihim pobjedama vremena, Ti si snaga koja svijetu pomaže težiti, Beskrajni izvor mudrosti i vatre. Tvoja ljepota ne treba svilu, ni prolazne trendove, Ni oblik pažljivo oblikovan gdje završavaju promjenjivi pogledi. Ne živi u titulama koje nosiš, Ni u svakodnevnim pričama koje se tiho pričaju. Ne, Marija, tvoja prava gracioznost prebiva U nježnoj dubini blagih plima; To je iznenadna toplina u tvojim očima, Gdje ljubav i prijateljstvo, čisti i otvoreni, rastu. Ništa nije u stanju ugasiti način na koji sjajiš, Svjetlo beskonačno, tako snažno, tako fino, Osobito kad je radost tvoja za čuvanje, I sreća budi čaroliju u dubini. Imaš čaroliju koju držiš tako prirodno svoja, Tiho samopouzdanje koje je tako nježno poznato. Meni ostavljaš trag na duši, Koji vrijeme nikada ne može dotaknuti, niti godine kontrolirati.
Tekst i foto/ Božidar Bebek/ Totalno.HR
