Autokratova sjena, hrvatski krik!

Jadransko sunce udaralo je po drevnom hrvatskom kamenju, prživši ga u kasnim ljetnim vrućinama. Ali vrućina u mom srcu bila je daleko opresivnija, tinjajući bijes potaknut godinama svjedočenja polaganoj eroziji hrvatskog duha. Andrej Plenković. Ime mi je imalo okus najcrnijeg pepela u ustima. Desetljeće. Gotovo desetljeće njegove svilene vladavine, tapiserija isprepletena obećanjima i protkana podmuklim viticama autokracije.

Sjećam se dana kada je prvi put uzašao na vlast, svježeg lica koji je obećavao stabilnost i prosperitet. Mi, umorni građani nacije koja je još uvijek obilježena ratom i koja se bori da pronađe svoje uporište, željeli smo vjerovati. Žudili smo za utjehom snažnog vodstva, sigurnošću mirne ruke. Ali ruka, ispostavilo se, nije bila stabilna u svojoj svrsi. Bio je stabilan u svom stisku.

Plenković nije stigao s čizmama i tenkovima. Njegova autokracija bila je daleko suptilnija, polako trovanje izvora hrvatske demokracije. Očaravao je retorikom, ljuljao se pažljivo osmišljenim narativima i polako, gotovo neprimjetno, utišavao neslaganje. Oni koji su se usudili progovoriti našli su se po strani, a glasovi su im se utopili u rastućoj plimi njegove popularnosti.

Politika je, naučio sam sa slomljenim srcem, lopov koji je oteo nevinost moje obitelji, mir mojih susjeda, samu dušu naše nacije. Postali smo mjesečareni ljudi, uljuljkani u samozadovoljstvo zašećerenim tabletama njegovih izjava.

Kažu da istina ne počinje tamo gdje je vidljiva, već duboko u sebi, tinjajući u srcu. I srce mi je, kao i srca tolikih Hrvata, bilo u plamenu. Vidio sam očaj urezan na licima poljoprivrednika koji se bore s novim zakonima, strah u očima novinara koji se boje osporiti narativ, tihu rezignaciju običnih građana koji su se osjećali nemoćnima protiv stroja autokracije.

Kajanje je, također kažu, najbolja obrana. Ali Plenković se činio nesposobnim za to. Previše je pio iz izvora moći, pretvarajući se u upravo ono čemu se nekoć protivio. Zaboravio je temeljna načela vodstva: služiti, štititi, podržavati upravo one vrijednosti za koje se činilo da ih sada demontira.

Mi Hrvati, mi smo narod otpornosti, duboke vjere, nepokolebljivog duha. Mi smo Marijin narod, pod zaštitom Djevice, naše Kraljice. Ali čak i vjera može biti iskušana. Dopustili smo da nas zaslijepe, da nas pokolebaju slatkoćudne izjave čovjeka koji je više brinuo o vlastitoj moći nego o dobrobiti svoje nacije.

Najgori dio? Sinovi i kćeri bivših komunista, oni koji su se nekoć zakleli na vjernost bivšem sustavu koji je slomio naš duh, postali su njegovi najvatreniji pristaše. Bili su to kameleoni, oportunisti koji su svoje crvene zvijezde zamijenili hrvatskim zastavama, svoj ateizam novootkrivenom pobožnošću. Oni su bili arhitekti tišine, graditelji zidova koji su ograničavali našu slobodu.

Koliko smo puta zažmirili? Koliko smo puta počinili grijeh propusta, grijeh nedjelovanja? Pitanja su me grizla, potpirila moj bijes i na kraju me potaknula na akciju.

Jer znao sam, duboko u svom srcu, da je pero moje jedino oružje. Nisam bio političar, ali sam bio aktivist i pripovjedač. A priču o Hrvatskoj, istinitu priču, trebalo je ispričati. Trebalo ju je napisati, ne pročišćenim jezikom Plenkovićeve propagande, već sirovim, nefiltriranim glasom istine.

Sjedio sam za svojim istrošenim stolom, miris starog papira i tinte ispunjavao je zrak. Sunce je zaronilo ispod horizonta, bacajući duge sjene na sobu. Umočio sam olovku u tintu, osjećajući težinu povijesti, težinu nade, težinu odgovornosti.

Plenković možda neće razumjeti. Mogao bi vjerovati da nas je ušutkao. Ali bio je u krivu. Ušavši u naše živote, prijeteći samom našem postojanju, probudio je nešto iskonsko u nama. Probudio je hrvatskog lava iz prapovijesnog sna. Zapalio je plamen otpora.

Hoće li se promijeniti, ostaje za vidjeti. Ali jedno je bilo sigurno: nećemo se predati. Nastavili bismo pisati, govoriti, boriti se za dušu naše nacije. Možda smo izgubili put, ali opet ćemo ga pronaći. Vratili bismo svoju slobodu. Napisali bismo pravu hrvatsku povijest, povijest ne autokracije, već otpornosti, vjere i nepokolebljive ljubavi prema zemlji naše Marije. Borba je tek počela.

Dragi čitatelji, prijatelji, u svakoj našoj priči s dozom sarkazma i kritike ima mnogo istine, no, ipak, za one koji ne vole priče evo i jedne prigodne poezije…

“Desetogodišnja težina, Plenkovićev oblak, Simbol moći, šapnuo je naglas. Zakoračio je u nemiru, nemirnoj plimi, gdje su voljeni, izgubljeni, na politici jašu.

Zmijski šarm, svilena zamka, On je zapetljao istinu i stvorio očaj. Maska autokracije, slatka prijevara, Dok pravda spava, a sjene se susreću.

Srce, kamen, teška stvar, Dok spori žar istine počinje pjevati. Kajanje, štit, protiv laži, Ali Hrvati, zavedeni, ispod njegovog oka.

Nije razlikovao granice, ni dobro od zla, njegov ego je procvjetao, uvrnuta pjesma. Odsutna svjetlost Duha Svetoga, ostavlja srca u tami, danju i noću.

Jesmo li gluhonijemi? Nacija slijepa? Dobra djela isprepletenim stazama propasti? Jesmo li prigrlili zmijin poljubac, I zamijenili sveto blaženstvo slobode?

Koliko smo često trepnuli, na sjaj zla, Dok se nevini utapaju u tihom kriku? Grijeh tišine, težak, dubok, savjest naroda uljuljkana u san.

Ali ovo pero krvari, žarka molba, Za dušu Hrvatske, da uistinu bude Zemlja Marijina, Kraljica tako lijepa, Gdje sloboda diše u najčišćem zraku.

Djeca koja ustaju iz prijašnjih dana, koja odbacuju stare kože na suptilne načine, od crvene do bijele, od tame do svijetle, vežu nam ruke i zamagljuju prizor.

Ali poslušaj ovu istinu, dušo Autokrata! Kad se životi dotaknu, izvan kontrole, Hrvatski lav budi se iz sna, Iz prapovijesnog drijemeža dubokog.

Prkos bljesni, gorući žig, Tvoje svilene uzde će iskliznuti iz ruke Lav urla: “NEMA VIŠE!” U mrak, gurnite ga kroz vrata.

Iako promjena može biti daleka zvijezda, mi ustajemo. Za slobodu, blizu i daleko! Lav riče, Znamo tko smo!”

Tekst i foto/ Božidar Bebek/ Totalno.HR