Bero se vratio, momak zagrebačkih ulica! Davor Bernardić sa Zagrepčanima u Maksimiru slavio Praznik rada
Davor Bernardić, zaštitno lice saveza Zagreb Ujedinjeni i kandidat za mjesto gradonačelnika, proveo je Međunarodni praznik rada povezujući se sa Zagrepčanima u parku Maksimir. I recimo samo, podsjetio je sve zašto ga stanovnici grada od milja zovu “Bero”, “purgeri”. On nije bio samo političar na putu kampanje; Bio je susjed, prijatelj, koji je slavio sa svojim građanima. Ali Berina prisutnost nije bila samo politička, uistinu je prigrlio duh dana. Družio se s gomilom, dijeleći osmijehe i priče. Ukopao se u obilnu porciju graha, klasičnu prvomajsku poslasticu, i općenito dokazao da je jedan od njih, “tip sa zagrebačkih ulica“.
Ovo je priča o Beri…
Miris kobasica u grahu i rascvjetanog jorgovana visio je u zraku, suštinski zagrebački prvomajski miris. Davor Bernardić, ili Bero kako su ga od milja zvali, plovio je gomilom u parku Maksimir, u rukama u moru crvenih karanfila. Crvena, boja rada, boja srca, boja, nadao se Bero, budućnosti koju je obećavao Zagrebu.
Zastao je kako bi pozdravio stariju ženu, njezino lice urezano mudrošću života provedenog u gradu. “Dobar dan, Bero!” uzviknula je, drhtavom rukom prihvativši karanfil. “Stvari su teške, sine. Mi umirovljenici, jedva spajamo kraj s krajem.”
Berin osmijeh je omekšao. Uzeo ju je za ruku, stisak mu je bio topao i umirujući. “Znam, znam”, rekao je iskrenim glasom. “Zato sam ovdje. Da se borim za vas, za sve vas. Zagreb zaslužuje bolje.”
Njegove su riječi odjekivale. Okupila se mala gomila, privučena njegovom iskrenom brigom i prizemnim ponašanjem. Govorio je o pristupačnom stanovanju, boljim mirovinama, mogućnostima za mlade. Nije ponudio prazna obećanja, već predanost neumornom radu, slušanju, razumijevanju svakodnevnih borbi purgera.
Dok se probijao kroz park, dijeleći karanfile i dijeleći isječke razgovora, njegove su oči zapele. Stajala je malo podalje od gomile, a kosa joj je boje poliranog bakra hvatala popodnevno sunce. Nosila je jednostavnu bijelu haljinu, a njezine oči, živopisne nijanse smaragdno zelene, imale su zadivljujući intenzitet. Danas je upoznao bezbroj ljudi, rukovao se sa stotinama, ali ovo… ovo je bilo drugačije. Prišao joj je. “Dobar dan”, pozdravio je glasom malo hrapavijim nego što je namjeravao. “Ja sam Bero.”
Nasmiješila se, osmijeh koji joj je obasjao lice poput sunčevih svjetala parka. “Znam“, rekla je melodičnim glasom, s laganim naglaskom koji nije mogao točno smjestiti. “Ja sam Ana.” Ponudio joj je karanfil. “Za vas”, rekao je Bero.
Na trenutak su stajali u ugodnoj tišini, a zvuci proslave Prvog svibnja zamaglili su se u pozadinskom zujanju. Primijetio je način na koji joj je svjetlost plesala u očima, krivulju njezina osmijeha, suptilan način na koji je naginjala glavu dok je slušala. “Uživate u prvomajskim svečanostima?” upitao je, želeći nastaviti razgovor. “Jako puno”, odgovorila je. “Prvi put to doživljavam. Nedavno sam se preselila u Zagreb.” “Dobrodošli u Zagreb”, rekao je, osjećajući nalet ponosa. “Nadam se da ćeš ga zavoljeti koliko i ja.”
Sljedećih nekoliko sati proveo je s građanima, zaboravljajući na kampanju, kamere, političko manevriranje. Pojeli su zajedničku porciju graha, smijući se dok su neizbježno prolili malo po odjeći. Za Anu koju je upoznao, otkrio je da je kiparica koja stvara zamršene komade od obnovljenih materijala. Slušao je, fasciniran, dok je opisivala svoju umjetnost.
Dok je odlazio, proljeće u koraku, znao je da je ovog prvog svibnja, usred političkih skupova i zajedničkih graha, pronašao nešto daleko važnije: vezu, iskru, nadu da se možda, samo možda, može ne samo boriti za srce Zagreba, već i osvojiti srca purgera i purgerica. Utrka za gradonačelnika upravo je poprimila potpuno novu dimenziju. A Bero se prvi put nakon dugo vremena osjećao istinski živim.
Zaboravite zagušljive političke skupove, Bero je izašao na ulice, ili bolje rečeno, stazama u parku, naoružan pregrštima karanfila. Berin Prvi maj u Maksimiru bio je više od puke prilike za fotografiranje – to je bila slika njegove povezanosti s gradom i njegovim ljudima. Bilo da se radilo o karanfilima, razgovoru ili grahu, Bero je pokazao da je spreman slušati i, možda još važnije, biti jedan od ljudi.
Tekst i foto/ Božidar Bebek/ Totalno.HR/ Video/ Izvor/ Facebook/ Davor Bernardić
