Bešćutni Komedijaš! Plenković i njegov vladajući cirkus s lakoćom ignoriraju vapaje hrvatskog naroda

U Hrvatskoj živjela su dva svijeta. Na jednoj strani, u raskošnim vilama i luksuznim automobilima, bili su oni koji su donosili odluke – političari, poduzetnici i moćnici. Na drugoj strani, plišani trokut s jastukom punim snova, ukrasio je život običnih ljudi čiji su dani prolazili u nastojanju da prežive. U središtu ove društvene drame stajao je premijer Hrvatske Andrej Plenković, čovjek odijela, ali u ovom beletrističkom svijetu, povremeno prizvan kao moderni Charlie Chaplin.

Svaki njegov posjet Hrvatskim gradovima popraćen je iz širokog spektra očekivanja stanovništva, dok je u njegovim rukama bila lažna komedija koju su mu u pažnji skretali na umjeću vještine šarma i retorike. Tom velikom šalom pred očima naroda, u trenutku kada su mu postavili pitanje o ispunjavanju obećanja, Plenković se nasmiješio i gestikulirao poput omiljenog komičara – smiješak na licu i vrhovi prstiju koji se lapidarnim pokretima razmjenjuju u zraku. Dok je on plesao pred mikrofonom, stvarajući iluziju brige, unutar njegove duše tinjala je bešćutnost prema vlastitoj naciji koja traži pomoć.

Kako su dani prolazili, sirotinja se borila da preživi. Mnogi su ljudi svake večeri sjedili oko stola, ne znajući hoće li imati dovoljno hrane za sljedeći obrok. Ulice su bile ispunjene glasovima onih koji su tražili pravednost, ne samo od Plenkovića, već i od svakog pojedinca koji je mogao napraviti promjenu. Ali dok su se zahtjevi za ispunjavanjem obećanja svijetlili, Plenković je ostao na sigurnoj strani, sljedeći taktiku bešćutnog klauna, uživajući u svojoj političkoj igri.

Njegove su riječi, isprazne i slatke, lako upravljale ljudskim srcima, prenoseći iluziju nade. Međutim, autokratove predstave oštetile su hrvatski narod, ostavljajući ih sluđenima, dok je svako novo obećanje postajalo igra s kockom – trenutak uzbuđenja, ali nikad dovršenja. I dok se cinizam mantio oko njegovog lika i djela, ono što je uistinu ljutilo ljude bio je dugački niz iskusnih laži koje su od njega ispadale kao baloni koje vjetar lako nosi.

Cinizam ga je okruživao poput plašta. Njegova retorika bila je pak litanija praznih obećanja, poput Chaplinovog šou gdje se komedija pretvarala u tragiku. “Obećavam da ćemo se boriti protiv siromaštva”, govorio je Plenković, dok se čini kao što su se sječe socijalnih mjera i trošenja proračuna samo množili. Ljudi su tražili promjene, ali svaka nova inicijativa bila je samo još jedan trik u velikom cirkusu njegovog vođenja.

Svađu s javnošću pretvorio je u predstavu, gdje su siromašni i obespravljeni bili samo statisti bez uloga. Ova tragikomedija je odraz suvremene Hrvatske, zemlje koja se nakon obrane od ratne agresije borila da pronađe svoje mjesto u svijetu, ali se suočavala s teškom socijalnom situacijom. Unatoč kriznim vremenima, Plenković je s lakoćom ignorirao vapaje naroda.

Plenković, čovjek koji je sa smiješkom na licu i dodirom dramatike poput moderne verzije Charlieja Chaplina, pokušavao ignorirati stvarnost koja ga okružuje. Njegov cinizam bio je poput starog filma, a u toj ulozi, izgledao je poput Chaplina, sa svojim prepoznatljivim šeširom i štapom, dok je izvodio predstavu za narod. No, umjesto da donese svjetlost, donosio je sarkazam, ostavljajući ljude u potrazi za ispunjenjem obećanja koja nikada nisu postala stvarnost.

Na kraju, tragična komedija Plenkovića i njegovog cirkusa ostavila je narod sa tugom i gubitkom vjere u vlast, dok je on nastavljao plesati sa svojim lažnim obećanjima. Jedna od najvažnijih lekcija koje su izvučene iz ove povijesne krize jest da se svo to gaženje osjećaja i prava naroda ne može dugoročno održavati. Ljudi, umjesto da budu samo smiješni akteri, postali su oni koji se bore za svoje mjesto pod suncem, bez obzira na politiku koja im se nudi.

Tekst i foto: Božidar Bebek/ Totalno HR