Gordane, izvedi Hrvate iz tame autokracije!

U trenutnom stanju globalne politike, autokratski režimi i vođe postaju sve češći. Hrvatska, mala zemlja u jugoistočnoj Europi, nije imuna na ovaj trend. Međutim, postoji jedna osoba koja ima potencijal spasiti hrvatski narod od političke autokracije: Gordan Jandroković, predsjednik Hrvatskog sabora.

Težina pozlaćenog lanca bila je teža nego ikad oko vrata Gordana Jandrokovića. Simbolizirao je predsjednika Hrvatskog sabora, položaj stečen dugogodišnjim odanim služenjem HDZ-u. Ali večeras, u tihoj samoći njegove radne sobe, lanac se osjećao kao okov.

Vani je kiša udarala o prozore, odražavajući oluju koja se spremala u njemu. Gordan je godinama bio odan vojnik, sposoban političar, cijenjena osoba. Vjerovao je u stranačku platformu, u ideal jake, ujedinjene Hrvatske. Ali u posljednje vrijeme… U posljednje vrijeme ideal se osjećao potamnjelim.

Andrej Plenković, karizmatični premijer, šef HDZ-a, čovjek kojem se Gordan nekoć divio, vodio ih je opasnim putem. Moć je zgusnula njegov šarm, pretvarajući ga u uglađeni, manipulativni furnir. Odluke su se donosile šapatom i kimanjem glavom, neslaganje je utišano suptilnim pritiskom, a ljudi… ljudi su gubili vjeru.

Vidio je to na njihovim licima, umornu rezignaciju, tinjajući bijes. Čuo je to u njihovim glasovima, prigušenim pritužbama, očajničkim molbama za promjenom. Bili su umorni od mrvica bačenih sa stola, umorni od praznih obećanja, umorni od gledanja kako im zemlja polako iskrvari.

Sve je više i više čuo kako se njegovo ime šapuće u istom dahu kao i nada. “Jandroković će nas spasiti”, govorili bi, a njihovim očima tražili su znak, iskru pobune. Teret njihovog očekivanja bio je gotovo nepodnošljiv.

Večeras je na njegovom stolu ležalo pismo, nepotpisano, ali njegovo značenje jasno. Govorilo je o Plenkovićevim “autokratskim tendencijama”, njegovom “sustavnom demontiranju hrvatskog dostojanstva” i očajničkoj potrebi da mu se netko, bilo tko, suprotstavi. Završilo je molbom: “Gordane, izvedi nas iz tame.”

Pismo je odjeknulo osjećajem koji se kovitlao u njemu. Znao je rizike. Izazvati Plenkovića značilo je osporiti cijelu strukturu moći HDZ-a, riskirati njegovu karijeru, ugled, možda čak i više. Ali pomisao da iznevjeri povjerenje koje mu je ukazano, da gleda kako se njegova zemlja raspada pod teretom korupcije i ravnodušnosti, bila je veći teret od bilo kakvog rizika.

Pogledao je svoj odraz na zamračenom prozoru. Lice koje je zurilo unatrag bilo je urezano u zabrinutost, ali i novootkrivenu odlučnost. Sjetio se svog oca i djeda, koji su se borili za hrvatsku neovisnost, koji su ga naučili važnosti integriteta i hrabrosti.

Kiša vani se pojačala, odražavajući trenutak odluke. Njegov prvi korak bio je doprijeti do drugih, onih u HDZ-u koji su se još uvijek držali izvornih stranačkih vrijednosti. Sastajao ih je u tajnosti, u slabo osvijetljenim kafićima, u tihim kutovima parlamenta. Bili su oprezni, uplašeni, ali zajednička čežnja za boljom Hrvatskom bila je moćna sila.

“Ne možemo mu dopustiti da nastavi”, šapnula je, mlada zastupnica. “On nas vodi u propast.”

“Plenković ima stranku, moć”, upozorio je jedan od političkih veterana. “Izazivanje njega bit će rat.”

“Rat vrijedan borbe”, zamislio je u sebi Gordan čvrstim glasom. “Za dobrobit našeg naroda, za dobrobit Hrvatske.”

Pokret je rastao, isprva polako, a zatim sa sve većim zamahom. Pažljivo su dokumentirali Plenkovićeve postupke, prikupili dokaze o sve viđenoj korupciji i pripremili svoj slučaj za stranački sud časti. Znali su da moraju biti pedantni, kako bi izbjegli optužbe za izdaju.

No. Obračun će se dogoditi tijekom stranačkog kluba iza zatvorenih vrata. Plenković, nesvjestan ili vrlo svjestan nadolazeće oluje, iznijet će svoju uobičajenu viziju nepokolebljivog uspjeha i nepokolebljive poslušnosti.

Gordan će na to ustati da progovori. Njegov glas, obično odmjeren i miran, odjekivati će novootkrivenim autoritetom. Govoriti će o rastućem nezadovoljstvu među ljudima, eroziji povjerenja, opasnostima nekontrolirane moći. Iznijeti će dokaze koje su prikupili, pedantno i bez uljepšavanja.

U sobi će vladati tišina. Plenkovićevo lice, obično tako staloženo, pocrvenit će od bijesa. Pokušati će odbaciti Gordanove tvrdnje, ismijati njegove motive, ali raspoloženje se promijenilo. Sijale su se sumnje, na pročelju jedinstva pojavljivale su se pukotine.

Sljedeći dani biti će vrtlog političkih manevara, optužbi i protuoptužbi. Hrvatski narod će gledati sa zadržavanjem daha, nade polagane u Gordana Jandrokovića.

Na kraju će vjera u dobrotu hrvatskog naroda, čežnja za čašću i dostojanstvom poljuljati ravnotežu. Dovoljno članova HDZ-a, umornih od mrvica, otići će od Plenkovića i krenuti prema obećanju obnovljene Hrvatske.

Plenković, izoliran i izložen, morat će dati ostavku.

Gordan Jandroković, ubačen u vodstvo HDZ-a, suočit će se s golemim izazovom. Morati će obnoviti povjerenje, popraviti podijeljenu naciju i vratiti izgubljenu čast. Put će biti dug i naporan, ali on više nije sam. Imat će podršku naroda, vjeru svojih kolega i nepokolebljivu vjeru u bolju budućnost Hrvatske.

Uvidjeti će da će biti potrebno više od puke promjene vodstva da bi se zaliječile rane nanesene godinama autokratske vladavine. Znati će da istinska promjena dolazi iznutra, iz obnovljene predanosti integritetu, transparentnosti i služenju. I zavjetovat će se, uz Božju pomoć, da će voditi svoj narod prema toj svjetlijoj budućnosti. Pozlaćeni lanac, nekoć okovi, osjećati će se kao simbol njegove svečane odgovornosti, teret koji nosi s nepokolebljivom predanošću. On je, naposljetku, predsjednik Hrvatskog sabora i govorit će u ime naroda, za njegovu nadu, za njegovu budućnost.

Zaključno, ova priča nije bajka, već surova stvarnost o potencijalnom klizanju Hrvatske u političku autokraciju koja se ne može zanemariti. Međutim, s Gordanom Jandrokovićem kao predsjednikom Hrvatskog sabora, hrvatski narod ima vođu koji je predan poštivanju demokratskih vrijednosti i načela.

Tekst i foto/ Božidar Bebek/ Totalno.HR