Hrvati se mole za svoju naciju, za svoje vođe, za snagu da se odupru tami koja ih je zadirala

Europa je bila kula od karata, koja se nalazila na rubu kolapsa. Apatija je postala nova religija, neredi zajednička molitva. Nekoć ponosne nacije, povezane snom o jedinstvu, sada su bile slomljene, prožete nezadovoljstvom i jedva su se držale opstanka. Vijesti su vrištale o ekonomskim poteškoćama, socijalnim nemirima i rastućem osjećaju beznađa. Samo tkivo društva bilo je pohabano.

A u središtu svega leži Hrvatska. Mala, ponosna nacija, prožeta poviješću i vjerom, Hrvatska se gušila. Društveno-politička politika, bizarna i zamršena, zarobila je svoje ljude u mrežu očaja. Sloboda se činila kao daleka uspomena, zamijenjena puzajućom, podmuklom kontrolom. Ali ljudi, nekoć živahni, činili su se otupljenima, glasovi su im bili prigušeni, oči su im bile zastakljene rezignacijom koja je hladila dušu.

Pitanje mi je odjeknulo u glavi: Zašto? Zašto Hrvatska? Zašto je ovaj bastion vjere, ova zemlja koju je blagoslovila Djevica Marija, postala meta tame?

Hrvatska, blagoslovljena poviješću nepokolebljive vjere, narod opisan kao “Bogom dan, srdačan, borben i okrunjen vjerom kršćanstva”, narod koji traži zaštitu pod plaštom Djevice Marije, Kraljice Hrvata. Upravo zbog te nepokolebljive vjere, te duboko ukorijenjene povezanosti s Bogom, Hrvatska je postala bojno polje. Neprijatelj je nastojao ugasiti plamen vjere, ušutkati glasove pravednika, iskvariti samu dušu nacije.

Stisak nad Hrvatskom bio je suptilan, podmukao. To nije bila gruba sila, već spora, puzajuća paraliza. Mnogi su proveli godine proučavajući povijest, secirajući političke makinacije i dešifrirajući skrivene planove koji su oblikovali nacije. Polako smo razumjeli zavodljivu moć korupcije, podmuklu prirodu ucjene. Smrad propadanja teško je visio u zraku, mijazma prekršenih obećanja i razbijenih snova. Europska unija, nekoć svjetionik nade, sada je bila raspadajuća građevina apatije i nesloge, a svaka nacija je bila na rubu društvenog kolapsa. U Hrvatskoj se kolaps činio potpunim.

Prosječan Hrvat, nekoć ponosan i žestoko neovisan, sada je hodao pognutih glava, a duh mu je slomljen bizarnim društveno-političkim politikama koje su dolazile iz Bruxellesa i koje su poslušno provodili naši vlastiti političari. Korupcija je bila raširena, pravda zaboravljena riječ, a mladi, očiju lišenih nade, masovno su bježali iz zemlje. Prava opasnost nije bila samo politička ili ekonomska. Bila je to duhovna erozija koja se događala, sporo i podmuklo kvarenje hrvatske duše.

Ali ponovno se pitam, zašto baš Hrvatska? Ova zemlja gorljivih katolika, naraštaja koji su svoju vjeru branili mačem i pjesmom, ovaj narod koji se povjerio Djevici Mariji, Kraljici Hrvata? Zašto se tama ovdje ukorijenila?

Starac Luka, s očima koje su čuvale mudrost generacija, znao je odgovor. “Zato što“, odbrusio je, glasom poput šuštanja suhog lišća, “mi smo bastion vjere. Neprijatelj uvijek cilja uporišta svjetla.”

Luka i nekolicina drugih – župnik, umirovljeni profesor teologije, mala skupina gorljivih mladih aktivista – shvatili su podmuklu prirodu prijetnje. Vidjeli su to u naizgled bezazlenim zakonima koji su narušavali tradicionalne vrijednosti, u suptilnim promjenama u jeziku koji su normalizirali ono što se nekoć smatralo tabuom, u nemilosrdnoj promociji sebične, individualističke ideologije. Znali su da to nije samo politička nesposobnost ili ekonomske poteškoće; bilo je to nešto daleko zlokobnije.

Antikrist, vjerovali su, nije bio lik u nekoj dalekoj budućnosti. Bio je ovdje, sada, probijajući se kroz marionetske žice moći, šapućući obećanja napretka i tolerancije dok je suptilno trovao bunar hrvatskog društva. Zaogrnuo se u masku osloboditelja, prvaka jednakosti, ali njegov pravi cilj bio je redefinirati čovječanstvo, izbrisati sliku Boga iz duše čovjeka.

Mala skupina sastala se u tajnosti, sklupčana u prigušenom svjetlu Lukine oronule kućice s pogledom na divni grad Zagreb. Proučavali su Sveto pismo, secirali političke izjave i šapnuli upozorenja. Bili su to glasovi u divljini, odbačeni kao paranoični tradicionalisti, relikti prošlog doba.

“Oni nude oslobođenje bez Krista”, žalio se otac Ivan naboranog čela. “Oni obećavaju mir bez Boga. Oni se pozivaju na našu želju za pravdom, ali njihova pravda je izopačeno ismijavanje božanskog.”

Umirovljena profesorica, dr. Marija, dodala je: “Sjetite se Gospinih riječi. Hvalit će ga moćni od svih naroda.’ On će biti predstavljen kao spasitelj, onaj koji može riješiti sve naše probleme. Ali bit će vuk u janjećoj koži.”

Mladi aktivisti, potaknuti pravednim bijesom i nepokolebljivom vjerom, tražili su načina kako bi izašli na ulice, organizirajući mirne prosvjede, dijeliti letke upozoravajući na opasnosti novog svjetskog poretka i koristili društvene medije za širenje svoje poruke nade i otpora. No. Naišli su na ismijavanje, optužbe za govor mržnje, pa čak i prijetnje.

Jedne hladne večeri, dok su se aktivisti pripremali za još jedan skup, stigao je Luka mrkog lica. “Pronašli su način da te ušutkaju”, objavio je glasom teškim od tuge. “Oni guraju novi zakon koji će kriminalizirati svaki oblik ‘netolerancije’ – definiran, naravno, od njih. Svako neslaganje bit će označeno kao mržnja.”

Očaj je prijetio da će ih progutati, ali tada je Ana, najmlađa aktivistica, istupila. Njezine oči, obično sjajne od strasti, sada su bile ispunjene tihom odlučnošću. “Možda ćemo biti ušutkani”, rekla je, “ali nećemo biti ušutkani u našim srcima. Molit ćemo se. Pouzdat ćemo se u Gospu, Kraljicu mira. Obećala je da će poraziti Antikrista. Moramo imati vjere.”

I tako su se molili. Molili su se za svoju naciju, za svoje vođe, za snagu da se odupru tami koja ih je zadirala. Molili su se za milost da vide istinu, čak i kada je bila obavijena prijevarom. Bitka je počela. Sjena Antikrista nazirala se velika, ali Kristovo svjetlo, koje se odražavalo u vjeri hrvatskog naroda i štitilo kraljičinim plaštom, nije se htjelo ugasiti. U našoj Hrvatskoj, vodila se bitka za dušu čovječanstva. Antikrist je možda vladao dvoranama moći, ali istinska snaga, istinska nada, ležala je u poniznim, vjernicima, “dragoj djeci” Djevice Marije. Hrvatski narod, narod okrunjen vjerom i vođen Božjim svjetlom, neće se ugasiti. Oni će se oduprijeti. Oni će izdržati. Oni će biti svjetlo koje probija tamu koja zadire u to.

“K brdima oči svoje uzdižem: odakle će mi doći pomoć? Pomoć je moja od Jahve koji stvori nebo i zemlju. Čuvao te Jahve od zla svakoga, čuvao dušu tvoju! Čuvao Jahve tvoj izlazak i povratak odsada dovijeka. Ohrabrite se i budite odlučni! Ne bojte se i nemojte prédati pred njima. Ta sâm Jahve, Bog tvoj, ide s tobom; neće te zapustiti niti će te ostaviti. Sam Jahve ide pred tobom; on će s tobom biti; neće te zapustiti niti će te ostaviti. Ne boj se i ne dršći!”

Budućnost je ostala neizvjesna, ali jedno je bilo jasno: Hrvatska, mali narod snažne vjere, bio je spreman suočiti se s tamom, naoružan istinom, ljubavlju Božjom i nepokolebljivom zaštitom Djevice Marije. Borit ćemo se za svoje duše, za svoju naciju i za pobjedu dobra nad zlom. Kraljičin plašt biti će naš štit, a naša vjera mač. Bitka za Hrvatsku, a možda i za svijet, je počela.

Ova priča je slika i preslika današnje surove stvarnosti kako u Europskoj uniji tako i u našoj voljenoj domovini Hrvatskoj. Na nama je kako ćemo razumjeti ovu priču koja nije daleko od naših svakodnevnih borbi za egzistencijom. Hoće li to naš narod razumjeti a političari proguglati, ostaje nam da vidimo. Sve u svemu, kakvo god zlo nas vrebalo hrvatski narod ima svoju zaštitnicu, Djevicu Mariju, Kraljicu Mira, Kraljicu Hrvata.

“Ne boj se, jer ja sam s tobom; ne obaziri se plaho, jer ja sam Bog tvoj. Ja te krijepim i pomažem ti, podupirem te pobjedničkom desnicom. Gle, postidjet će se i smesti svi koji su na tebe bjesnjeli, bit će uništeni i propast će oni što se s tobom parbiše! Tražit ćeš svoje protivnike, ali ih nećeš naći. Bit će uništeni, svedeni na ništa oni koji protiv tebe vojuju. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, krijepim desnicu tvoju i kažem ti: »Ne boj se, ja ti pomažem.«”

Tekst i foto/ Božidar Bebek/ Totalno.HR