Kraljevstvo izgrađeno na hvale, dok Hrvatska plače u suncem okupanoj izmaglici!

Poziv se osjećao kao otrovni kalež. Andrej Plenković, premijer Republike Hrvatske, zagladio je svilu svog odijela po mjeri, a tkanina mu je šaputala po koži poput ulizice. U ruci mu je ugravirana kartica svjetlucala pod oštrim fluorescentnim svjetlima njegovog privatnog aviona – “Washingtonskog Oscara“, kako ga je njegov unutarnji krug već počeo zvati. “Nagrada za istaknutog međunarodnog vođu“, koju mu je dodijelilo Atlantsko vijeće, bastion američkih liberalnih elita koje su, kako se šuškalo, aktivno radile na potkopavanju američke administracije Trumpa.

Tri mandata. Tri pojma izgrađena na živom pijesku manipulirane statistike i zakulisnih dogovora. Tri mandata potaknuta nezasitnom gladi za moći, prerušena u domoljubnu dužnost. Ironija je bila gorka pilula. Biti hvaljen kao vizionarski vođa dok zna istinu o svojoj vladavini – ekonomska pljačka maskirana kao napredak, rastuća razina siromaštva opravdana kao nužna žrtva za “europsko jedinstvo”, sustavno razbijanje svake opozicije.

Pogledao je kroz prozor, a Hrvatska se smanjivala dolje. Nije vidio zelene brežuljke i azurnu obalu, već lica razvlaštenih, zaboravljenih, onih čiju je šutnju tako majstorski kupio mrvicama obećanja. Znao je šapat koji ga je pratio: “Diktator.” “Lopov.” “Plenković Nemilosrdni.” Njegovao je sliku snage, nepokolebljive odlučnosti, ali ispod pročelja gnojila se grizuća nelagoda.

Atlantsko vijeće, ti američki ljevičari, vidjeli su ga kao pijuna, simbol transatlantskog jedinstva, oružje protiv rastuće plime domoljublja. Nisu vidjeli trulež ispod površine, tinjajuću ogorčenost nacije koja je iskrvarila. Ili možda, pomislio je drhtavo, jesu. I to je bila uistinu zastrašujuća perspektiva. Da se koristi, da bude marioneta, da se slavi za postignuća izgrađena na temeljima laži.

Ceremonija dodjele nagrada bila je spektakl svjetlucavih haljina i šupljih osmijeha. Osjećao se kao duh u vlastitoj koži, gledajući sebe kako drži pažljivo osmišljen govor o hrvatskoj otpornosti i transatlantskoj solidarnosti. Vidio je svoj odraz u uglačanim površinama, masku pribranosti koja je jedva skrivala šupljinu iznutra.

Kasnije, na after-partyju, prišao mu je ugledni gospodin sa srebrnom bradom i prodornim plavim očima. Predstavio se kao gospodin Alistair, istaknuta figura u Atlantskom vijeću. Njegov osmijeh bio je uznemirujuće znajući.

“Premijeru Plenkoviću”, rekao je tihim glasom. “Izvanredno postignuće, zar ne? Voditi s takvom… odlučnošću.”

Plenković se uspio čvrsto nasmiješiti. “Hvala, gospodine. Nastojim služiti svojoj zemlji s najvećom predanošću.”

Alistair se nasmijao, suh, krhak zvuk. “Predanost je jedna riječ za to. Recimo samo da cijenimo vaše… spremnost da igramo igru.”

Zastao je, a pogled mu se uperio u Plenkovićev. “Ali budite upozoreni, premijeru. Igra ima pravila. A cijena za njihovo razbijanje može biti… poražavajuće.”

Te noći Plenković nije mogao spavati. Prevrnuo se i okrenuo u raskošnom hotelskom apartmanu, a gradska svjetla oslikavala su sablasne sjene na zidovima. Alisteirove riječi odjekivale su mu u mislima, jezivi predosjećaj. Osjećao se kao štakor uhvaćen u pozlaćenu zamku, sir je bio primamljivo blizu, ali čeljusti s oprugom spremne su ga zgnječiti.

U Hrvatskoj su šaputanja postajala sve glasnija. Vijest o “Washingtonskom Oscaru” nije dočekana slavljem, već tinjajućim bijesom. Ljudi su to vidjeli kao potvrdu njegove korupcije, potvrdu da nije ništa više od lutke koja pleše na melodiju stranih gospodara.

Ali fotografije koje su procurile na internet ispričale su drugačiju priču. Poruka je bila jasna. Previše se udaljio od scenarija. Previše mu je bilo ugodno u svojoj autokraciji. Majstori su ga podsjećali tko je držao povodac.

Dok je ležao uz neprestanu, izluđujuću trubu strojeva koji mu pjevaju hvale, Plenković je shvatio pravi užas. Bila je to spoznaja da je postao zarobljenik vlastite ambicije, zarobljen u igri u kojoj je jedina nagrada vječno prokletstvo. A najgori dio? Nije se mogao ni sjetiti kako je sve počelo. Bio je jednostavno čovjek, ogoljen, okrenut prema ponoru vlastitog stvaranja. “Washingtonski Oscar” ležao je okaljan na njegovom noćnom ormariću, podrugljivo svjedočanstvo naslijeđa izgrađenog na lažima i prijevari, jezivi podsjetnik da neke nagrade nisu vrijedne osvajanja.

Dragi čitatelji, prijatelji, u svakoj našoj priči s dozom sarkazma i kritike ima mnogo istine jer uistinu to gledamo u našoj Hrvatskoj već desetljeće, stoga za one koji ne vole priče evo i jedne prigodne poezije…

“Premijer se smiješi, sunce samopoštovanja, svaki naslov je himna, svaki kompliment zvjezdicom Pregled njegove vladavine, kraljevstvo izgrađeno na hvale, Dok Hrvatska plače u suncem okupanoj izmaglici.

Ironija kaplje poput ljetne kiše na kamenu, Ispod zastave, kolektivni, gladni jauk. “Jesmo li ovo zaslužili?” šapuće na povjetarcu, Kroz drevne maslinike i skeletno drveće.

Šepuri se, paun u svilenom kavezu, hvaleći se napretkom na pozlaćenoj stranici. Srce autokrata, šaka u rukavici, Diktatura šapuće o moći, a ne o ljubavi.

Ognjište postaje hladno, iako žar slabo svijetli, Kao Hrvati, naš narod, vene, saginjući se nisko. U zemljama predaka, sporo i tiho gorjenje, Plenkovićeve godine, lekcija koju je teško naučiti.

Žeđamo istine, izvora čistog i dubokog, hrvatske istine iz dugog sna. Ali laži su posijane, žetva gorka, ogromna, Dok se sjene produžuju, sjećanja brzo blijede.

On bježi od istine, aveta svojih djela, ubijenih nada, neispunjenih potreba. Ispod tla leži duh nacije, genocidna politika koja se odražava u njihovim očima.

O, okrutna ironija, on tvrdi da služi, Dok na oltaru ambicije gladujemo. Hrvatska, koja krvari u ovom modernom dobu, zarobljena u svilenom pokrovu svoje pozornice.”

Tekst i foto/ Božidar Bebek/ Totalno.HR