U lijepoj našoj Hrvatskoj domovini radi većina iskrenih novinara koji vjeruju u moć istine i odgovornosti. Jednog dana, njihovu pažnju privukla je vijest o premijeru Andreju Plenkoviću, čovjeku koji je svojim autokratskim stilom često oblikovao javni diskurs, ali i izazvao sve veću zabrinutost među hrvatskim stanovništvom.
Dok su mediji diljem zemlje prenosili njegove poruke bez zastajkivanja, razumni novinari odlučili su nešto promijeniti. Sjedili su zajedno u malom zagrebačkom kafiću, raspravljajući o etici novinarstva i utjecaju koji njihovi članci mogu imati na percepciju političkih figura. U tom trenutku, shvatili su da je davanje medijskog prostora Plenkoviću samo jačalo njegovu moć i omogućilo mu da širi svoje autokratske narative, često zasjenjujući stvarne probleme s kojima se građani suočavaju.
Mediji su reagirali brzo, analizirajući svaku njegovu izjavu kao da je neki bijesni strip junak koji se pokušava spasiti od vlastitih poteza.
Inspirirani idejom da se može stvoriti drugačiji prostor za informiranje, odlučili su ignorirati Plenkovićeve izjave i umjesto toga usmjeriti svoju pažnju na glasove običnih ljudi. Prikupili su svjedočanstva radnika, učitelja i građana koji su stradali zbog nepotrebnih odluka vlade, stvarajući priloge koji su oslikavali realne situacije u društvu. Na taj su način novinari pokazali kako je javni eter odgovornost, a nikako arena za političke igre.
Negirajući besmislene retorike, skupina razumnih novinara svjedočili su o promjenama. Ljudi su počeli prepoznavati snagu koja proizlazi iz ignoriranja autokrata u medijima, te su shvatili da njihovo mišljenje ima težinu i da se treba zauzeti za istinu bez obzira na pritiske vlasti. Rezultati su bili nevjerojatni; odjednom su se politike počele preispitivati, a glasovi građana su se čuli jasnije nego ikad prije.
“Glas razuma” domoljubnih i socijalno osjetljivih hrvatskih novinara pokazao je kako se hrabrošću i odlučnošću može oblikovati javni diskurs. Plenković nije nestao iz medija, ali njegova moć je svakim danom opala. Javni eter je postao mjesto gdje su se čuli važni problemi, a ne prazne političke fraze HDZ-ovaca. U toj tišini, narod je pronašao svoj glas, ostavljajući Plenkovića da se bori sam sa svojim zabludama – argumentima koje su napokon prestali slušati.
Dok su ga ljudi nekada slušali s poštovanjem, sada mu se rugaju plaćajući cijenu njegovih neozbiljnih izjava. U tom šarenilu, pitamo se: Hoće li Plenković napokon shvatiti da je politička odgovornost mnogo više od političkog performansa na pozornici?
Smatram da bi bilo korisno da Plenković i HDZ ozbiljnije pristupe vlastitim izjavama i politikama kako bi zadržali povjerenje građana, jer ovakvo ponašanje samo dodatno potkopava njihovu reputaciju i mogućnost promjene javnog mnijenja.
Povezanost medija s političkom moći često dovodi do situacija u kojima se istina zataškava ili iskrivljuje. Mediji moraju biti svjesni da su oni glasnici društva i da je njihova odgovornost u tome da ukazuju na nepravde, a ne da ih podupiru. Nadamo se da će i ostali medijski djelatnici, suočeni s izazovima današnjeg vremena, shvatiti važnost promišljanja o vrsti sadržaja koji prenose. Jer, na kraju krajeva, mediji bi trebali biti svjetionik istine, a ne ponor beznađa.
Što vi mislite o tome? Da li je ova situacija šansa za promjenu ili samo prolazna faza?
Autor/ Božidar Bebek/ Totalno HR/ Foto: Ilustracija/ Totalno HR
