U srcu Europe, gdje se u svakom gradu Hrvatske svaka ulica ispunjava poviješću i strastima građana, politički se vjetrovi ponovo okreću. Andrej Plenković, premijer Hrvatske i veliki vođa HDZ-a, našao se na raskrižju, suočen s neizvjesnim izborom koji će odrediti sudbinu njegove stranke i cijele nacije. Njegov izbor kao kandidata za predsjednika Hrvatske Dragana Primorca, nekada uglednog profesora, znanstvenika i političara, izazvao je snažne reakcije među građanima. U državi punoj povijesti i vjernosti, Plenković je, izgleda, napravio stratešku grešku. Kombinacija Primorca i njegovog akademskog uspjeha nije dovoljna da bi nekoga osvojila nakon nekoliko kontroverzi koje su ga pratile. Kako su dani prolazili, javnost je počela izražavati nezadovoljstvo ovim izborom, interpretirajući ga kao nesposobnost Plenkovića da prepozna prave potrebe naroda. Kritike su se počele slijevati poput pljuska; mnogi su se pitali je li ovo prava osoba koja će voditi Hrvatsku kroz izazove koji su pred njom.
Kako je vrijeme odmicalo, kritike su se fokusirale na Plenkovićevu odluku, postavljajući pitanje što je pošlo po zlu. Mnogi su se sjećali prošlih uspjeha HDZ-a i očekivali da će stranka pružiti snažnog, karizmatičnog vođu. No, Primorac, iako obrazovan, nije uspijevao probuditi entuzijazam u srcima građana. Umjesto toga, stvorio je osjećaj izgubljene prilike, dovodeći u pitanje sposobnost Plenkovića da odabere pravog vođu za budućnost Hrvatske. Iako je na prvi pogled Primorac djelovao kao mirna i ugledna figura, mnogi su ga vidjeli kroz prizmu njegove prošlosti koja je bila zamagljena njegovom povezanošću s jugoslavenskim komunizmom. Ova veza bila je poput sjenke koja ga prati gdje god išao, a koja je zasjenila njegove ambicije i planove za vođenje hrvatskog naroda.
Povijest Hrvatske demokratske zajednice, stranke koja ga je podržala, bila je sama po sebi zanimljiva, ali i problematična. HDZ je nastao iz borbe za neovisnost i slobodu, ali je s vremenom evoluirao u stranku koju mnogi kritiziraju zbog svoje simptomatske povezanosti s nekim figurama iz jugoslavenske prošlosti. U trenutku kada je Primorac najavio svoju kandidaturu, mnogi su se zapitali može li stranka koja teži modernizaciji i europskim vrijednostima izabrati čovjeka koji je svoje korijene vezao za politički sustav koji je bio sve samo ne demokratski. Kada su se pojavile vijesti o njegovoj kandidaturi, reakcije javnosti bile su burne. Na društvenim mrežama i u javnim raspravama, građani su se aktivno protivili HDZ-ovom izboru, izražavajući uvjerenje da ne žele dovesti na vlast nekoga tko je, po njihovom mišljenju, izdao principe samostalne Hrvatske. Te je rasprave dodatno pojačalo razočaranje s politikom koja se nije promijenila onako kako su to mnogi očekivali nakon oslobođenja od komunizma.
Unutar samog HDZ-a, sukobi su izbili kao plamen koji se širi bez kontrole. Dok su neki članovi stranke pokušavali stvoriti koalicije oko Primorca, drugi su otvoreno izražavali sumnju u njegovu sposobnost da vodi zemlju prema svjetlijoj budućnosti. Podijeljenost u HDZ-u je itekako dodavala gorivo vatri nezadovoljstva među članovima i simpatizerima stranke, kao i unutar šire javnosti. Mnogi su primijetili da su se pojavili alternativni kandidati koji bi mogli bolje predstavljati duh Hrvatske. Kao posljedica ove turbulentne situacije, politika Hrvatske se našla na raskrižju. Dok su se neki nadali da će Primorčeva kandidatura donijeti promjene, mnogi su se bojali povratka u prošlost koju su pokušavali zaboraviti. Alternativni kandidati, koji dolaze iz različitih političkih smjerova, počeli su dobivati sve veću podršku, a to bi moglo značiti preokret u političkom pejzažu Hrvatske koji je u posljednje vrijeme bio dominiran koalicijama koje su nejasno odražavale težnje naroda. Hoće li se hrvatski narod odlučiti za novi put koji će ih osloboditi prošlosti? Hoće li se Primorac dokazati kao neodređeni vođa ili će se ukazati prilika za nove, svježe ideje koje će moći inspirirati i povezati cijelu zemlju? Ove su se dileme odvijale u glavama građana. U tom trenutku svi su shvatili da pravo lice politike leži ne samo u kandidatima, već i u svemu onome što ti kandidati predstavljaju. Isto tako i slika HDZ-a kao stranke koja vodi zemlju počela je blijediti, a mnogi su se pitali o budućnosti stranke koja je stvorila toliku povijest. Ulice gradova Hrvatske su ispunjene šaptom i skepticizmom. Mogućnosti za budućnost Hrvatske postale su sve manje sigurne, dok se ljudi bore s previranjima i promjenama koje su se činile neizbježnima.
Na kraju, izbor koji je trebao osnažiti Plenkovića i njegovu stranku, otvorio je vrata za nove pripovijesti i političke priče. Andrej Plenković, suočen s izazovima koje je sam postavio, nije mogao predvidjeti koje će se promjene dogoditi u srcima i mislima građana. Hoće li hrvatski narod oprostiti ovu pogrešku, ili će podići svoj glas za novi smjer? Samo vrijeme će pokazati.
Autor/ Božidar Bebek/ Totalno HR/ Foto: Screenshot/ Ilustracija/ Totalno HR
