Miris svježe skuhane kave gusto je visio u zraku kvarta Kaptol, dobrodošao štit od uporne kiše koja se zalijepila za Zagreb. Starac Ivo, smješten na svojoj uobičajenoj klupi ispred katedrale, nestrpljivo je lupkao štapom o istrošenu kaldrmu. Stisnuo je u ruke jako naborane novine, čijim su naslovima dominirali predstojeći izbori za gradonačelnika.
Ivo danas nije bio zainteresiran za prazno brbljanje ili vremensku prognozu. Bio je na misiji. Dijelio je kopije svog rukom pisanog manifesta, potaknut crnom kavom i gorućom osudom. Bio je to hvalospjev Mariji Selak Raspudić, nezavisnoj kandidatkinji koja je, u Ivovom umu, držala ključ spasenja Zagreba.
“Pustimo ove nekadašnje Bandićeve trabante i HDZ-ove smiješne kandidate koji se igraju špijuna i ne znaju hoće li piškiti ili kakiti”, promrmljao je, gužvajući predizborni letak konkurenta. “Muka mi je.”
Ivo je Zagreb vidio kroz specifičnu leću. Čeznuo je za predtomaševićevim danima, vremenom, barem u njegovom sjećanju, kada je grad bio netaknuto, uređeno, gotovo jednobojno iskustvo. Platforma sadašnjeg gradonačelnika “Možemo!”, s naglaskom na socijalnu pravdu i ekološke inicijative, Ivi se činila kao drečavi, uznemirujući upad. Nije mogao podnijeti uličnu umjetnost, društvene vrtove, živopisne murale. “Šarenost od koje me bole oči!” izjavio je više puta svakome tko je bio na dohvat ruke.
Žarko je vjerovao da Marija predstavlja povratak tom idealu, viziji “bijelog zagrebačkog grada”, kako ju je poetski, iako kontroverzno, formulirao. Vidio ju je kao protuotrov za “političke aktiviste koji ne znaju tko im nosi glavu”.
Mlada žena, lice zaklonjena velikim kišobranom, oklijevala je dok se približavala Ivovoj klupi. Bacio joj je kopiju svog manifesta. “Pročitaj ovo, mlada damo! Marija je jedina nada. U anketama je odmah ispod Tomaševića, znate. A te su ankete ionako namještene! Izmišljene da navija za one koji bolje plaćaju!”
Žena, očito zaintrigirana unatoč početnoj nevoljkosti, uzela je papir. “Hvala”, rekla je tiho.
Ivo je nastavio, glas mu je dobivao na zamahu. “Svaki glas koji ostavi Mariju ide u korist Tomaševića. Moramo biti razboriti! Zamislite”, zavjerenički se nagnuo naprijed, “zamislite Mariju kako ulazi u drugi krug! Ona će ga pomesti! Nova era prosperiteta će započeti!”
Dramatično je gestikulirao prema tržnici Dolac, a poznati crveni kišobrani bili su dašak neželjene “šarenosti” u njegovoj viziji. “Ovaj grad, naš grad pod Sljemenom, treba hitne promjene. Marija je duša Zagreba!”
Kako je dan odmicao, Ivo je neumorno dijelio svoj manifest. Skupljao je potpise na peticiji podrške, ruka mu je drhtala od strasti. Zamišljao je veliko finale, marš prema gradskim vratima, jedinstveni vapaj ljubavi i čežnje za “bijelim zagrebačkim gradom” svojih snova.
Znao je da njegova vizija nije univerzalno podijeljena. Mnogi, posebno mlađa generacija, prihvatili su Tomaševićeve inicijative i živahnu energiju grada. Ali Ivu nije bilo briga. Bio je uvjeren da je u pravu, da se bori za dušu Zagreba.
Kad se sumrak počeo spuštati, slikajući nebo u prigušene nijanse sive i ljubičaste, Ivo je zastao, dah mu se zamaglio u hladnom proljetnom zraku. Gledao je prema udaljenim kulama Gornjeg grada, osluškujući ritmično zveckanje topova kule Lotrščak.
Stisnuo je štap, srce mu je bilo ispunjeno tvrdoglavom, nepokolebljivom nadom. Zatvorio je oči i u mislima ugledao oštar, čist, gotovo strog Zagreb koji se odražavao u nepokolebljivom pogledu Marije Selak Raspudić. Zamišljao je kako predvodi napad, a glas mu je odzvanjao iznad gomile.
“Pokažimo podršku Marijinoj kandidaturi! A onda, pođimo na vrata grada Zagreba, podignimo svoj glas do neba i recimo svom voljnom gradu: ‘Moj Zagrebe, tako te volim!'”
Hoće li njegov san postati stvarnost, ostaje za vidjeti. Ali za starca Ivu, koji je stajao u toj kišom natopljenoj popločanoj ulici, potaknut kavom i uvjerenjem, borba za njegov Zagreb tek je počela.
Tekst i foto/ Božidar Bebek/ Totalno.HR
