Politika pod mentalitetom “što je moje, moje je, a ono što je tvoje, to je naše”

Hrvatska se bori s opipljivim osjećajem nelagode dok društveni nemiri tinjaju, a optužbe za diktaturu, pljačku ili blaže rečeno financijske prijestupe muče vladajuću kastu – Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) na čelu s premijerom Andrejem Plenkovićem. Na mnogim usnama postavlja se pitanje je li HDZ-ova vlast gurnula naciju na rub propasti i hoće li Plenković biti prisiljen odstupiti zbog sve većih pritisaka.

Hrvatska, naš srčani narod koji je ponosno proglasio svoju neovisnost i prihvatio demokratske ideale, svakodnevno suočava se sa zabrinjavajućom pojavom jačanja autokratskih tendencija pod vodstvom premijera Andreja Plenkovića. Sve veća nelagoda prožima hrvatsko društvo dok se građani pitaju kako Plenković uspijeva zadržati vlast pomoću političkih žetončića ili bolje rečeno preletača, njegujući okruženje nesigurnosti, ovisnosti i onoga što neki opisuju kao kolektivnu “amneziju“. Kritičari tvrde da je njegova politika, daleko od toga da koristi običnom Hrvatu, pažljivo orkestrirana “majstorska klasa” u održavanju vlasti kroz strah i kontrolu.

Od stupanja na dužnost 2016. godine, Plenković i HDZ zagovaraju platformu europskih integracija i gospodarskih reformi, obećavajući rast i stabilnost. Dok Vlada te inicijative ističe kao uspješne, pomnije ispitivanje gospodarske stvarnosti za prosječnog hrvatskog građanina daje drugačiju sliku. Mnogi smatraju da se obećani prosperitet nije ostvario, što je dovelo do sve veće percepcije da HDZ daje prednost interesima stranačkih lojalista i moćnim poslovnim interesima nad potrebama opće populacije.

Sve više raste zabrinutost zbog pada životnog standarda i optužbama za korupciju. Kritičari tvrde da, dok HDZ govori o napretku, obični Hrvati postaju sve siromašniji. Tvrdnja da stranka služi “energetskoj mafiji“ naglašava sumnje u neprimjeren utjecaj i nedostatak transparentnosti u ključnim sektorima. Nadalje, raste zabrinutost i zbog mogućih demografskih promjena, a neki strahuju da bi trenutna politika mogla dovesti do raseljavanja Hrvata stranim radnicima i izbjeglicama. Iako izaziva podjele, ova istinitost i naša surova stvarnost naglašava duboko ukorijenjenu frustraciju percipiranom odvojenošću vladajuće stranke od briga svojih građana.

“Klanjati se velikim ljudima i zanositi se njihovim idealima nije sramota. Sramota je nemati ideala i puzati pred tiranima”

Osim ekonomskih pritužbi, pojavljuju se optužbe za autoritarne taktike. Posebno su zabrinjavajuće optužbe za ucjenu i represiju od strane ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića pod Plenkovićevim vodstvom. Jedna od ključnih figura u ovoj navodnoj strategiji, prikazan kao izvršitelj Plenkovićeve volje, štiteći interese vladajuće HDZ–ove stranke. Uspoređuju se s autokratskom vladavinom srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, ističući zajednički naglasak na kontroli, ušutkavanju kritika i zastrašivanju neslaganja. Sve veća “politika straha, ucjene i degradacije“, tvrde kritičari, usmjerena je na dobronamjerne političke aktiviste i slobodne novinare koji se usuđuju osporiti status quo, optužujući ministra da koristi policijske snage za suzbijanje neslaganja i kršenje ljudskih prava, koji izazivaju usporedbe s komunističkom prošlošću zemlje. Očito trenutna administracija vladajućih daje prednost samoodržanju nad demokratskim načelima, djelujući pod mentalitetom “što je moje, moje je, a ono što je tvoje, to je naše”.

“Blagoslov ove zemlje je u tome što mora nadvladati samo jednu tiraniju – tiraniju statusa quo”

Mnogi hrvatski građani ukazuju i na “zagađenje medijskog prostora“ od strane medija koji su navodno suučesnici u provođenju autokratskih ideja koje je Plenković orkestrirao preko Božinovića, kao faktor koji doprinosi kulturi poslušnosti. To se ne vidi kao puka kritika, već kao “poziv na buđenje savjesti“, upozorenje da slijepa poslušnost riskira produljenje autokratske vladavine. Sve veće nezadovoljstvo otvara temeljna pitanja o budućem smjeru Hrvatske. Osjećaj da “Plenković i njegov HDZ ne poštuju hrvatske građane” odjekuje kod značajnog dijela stanovništva. Ključno je pitanje može li HDZ povratiti povjerenje hrvatskog naroda i suočiti se s gorućim gospodarskim i socijalnim izazovima s kojima se suočava nacija.

U konačnici, ostaje pitanje: Je li trenutna situacija toliko teška da samo promjena vodstva, počevši od Plenkovićeve ostavke, može usmjeriti Hrvatsku s percipiranog ruba kolapsa prema prosperitetnijoj i pravednijoj budućnosti? Odgovor, čini se, ovisi o tome mogu li se glasovi nezadovoljnih građana konačno čuti i poslušati.

Naša sveta dužnost je da pišemo istinu, govorimo istinu, s Božjom pomoći bez mrve straha. Gušenje demokratskih sloboda i ljudskih prava, raširena korupcija te loše gospodarsko upravljanje doprinose kolektivnoj apatiji hrvatskih građana i masovnom iseljavanju naši mlađih generacija. DOSTA JE!!

Tekst i foto/ Božidar Bebek/ Totalno.HR