Potpisi, iskreni pogledi, riječi ohrabrenja – sve je to Mariji bilo gorivo za vatru koja je sada gorjela u njoj!
Svježi zagrebački zrak zagrizao je obraze Marije Selak Raspudić dok je predavala posljednju hrpu potpisa. Sedam tisuća. Opipljiv dokaz tinjajućeg nezadovoljstva koje se predugo kuhalo u gradu. Težina papira nije bila ništa u usporedbi s težinom očekivanja koju je sada nosila.
Kamere su bljesnule, mikrofoni su se gurali naprijed poput gladnih usta. Marija ih je dočekala izravno, glas joj je bio jasan i rezonantan. “Ne vjerujem da itko u ovoj zemlji, u ovom gradu, misli da se bojim suočiti se s Mislavom Hermanom ili Tomislavom Tomaševićem.” Val slaganja prošao je kroz malu okupljenu gomilu. “Glas za Mislava Hermana je glas za pobjedu Tomislava Tomaševića. Vidjeli smo kako se to odigralo prije.”
Zastala je, dopuštajući da izjava utone. Ovdje se nije radilo samo o pobjedi na izborima. Radilo se o prekidu kruga neučinkovitog vodstva i ukorijenjenih interesa. “Moja ključna poruka je jednostavna: Zagreb ima priliku izabrati vlast koja će biti i poštena i sposobna. I to je”, izjavila je, a oči su joj blistale od uvjerenja, “ono što nudim.”
Marija se uspravila, a pogled joj je prešao preko okupljenih medija. “Stojim ovdje s visoko podignutim čelom. Za razliku od mnogih koji imaju staklene noge, mogla bih razotkriti zakulisne dogovore, šaputana obećanja… čisti očaj onih koji se drže moći. Ali neću.” Na licu joj je prešao bljesak nečeg nečitljivog. “Za razliku od njih, mi nismo prihvatili nikakve neprincipijelne koalicije. Stojimo sami, da, ali stojimo ispravno.”
Netko je povikao pitanje o potencijalnim savezima. “Nećemo koalirati s Možemo”, odlučno je izjavila. “Nećemo koalirati s HDZ-om.” Crte su povučene. Marija je kuhala vlastiti put, usamljena figura protiv uspostavljenog poretka.
Kasnije tog poslijepodneva, Marija je sjedila za svojim laptopom, a sjaj ekrana obasjavao je njezino odlučno lice. Otvorila je svoju Facebook stranicu i počela tipkati, prstima leteći po tipkovnici. “POTPISI SU PODNESENI. BORBA POČINJE!”
Zastala je, ponovno pročitala riječi i dodala osobniju poruku. “Hvala vam na svakom potpisu, svakom znaku podrške, svakom iskrenom pogledu i savjetu. Vi niste glasači – vi ste razlog zašto ova kandidatura postoji. Zagreb je umoran od praznih obećanja i neuspjeha vlasti koja se nije pokazala sposobnom, s jedne strane, i oronulih interesnih struktura s druge strane. Vrijeme je da počnemo služiti građanima, a ne interesima.”
Kad je Marija kliknula na “post”, osjetila je nalet adrenalina. Znala je da će put koji je pred njom biti naporan, ispunjen izazovima i izdajama. Uspostavljene sile ne bi se lako odrekle svog stiska. Prljavo bi se svađali, širili glasine i pokušavali je diskreditirati na svakom koraku. Ali gledajući u gradska svjetla koja su svjetlucala ispod njezina prozora, također je znala da nije sama. Potpisi, iskreni pogledi, tihe riječi ohrabrenja – sve je to bilo gorivo za vatru koja je sada gorjela u njoj.
Ovo nije bila samo kampanja. To je bila pobuna. Pobuna protiv korupcije, samozadovoljstva i zagušujuće težine prošlosti. A Marija Selak Raspudić, naoružana svojim principima i podrškom grada željnog promjena, bila je spremna predvoditi napad. Borba je tek počela.
Autor/ Božidar Bebek/ Totalno.HR/ Foto/ Izvor/ Facebook/ Marija Selak Raspudić
