Tama se možda uvukla u krošnje drveća, ali nije ugasila plamen Hrvatske nade u našim srcima!

Tama je bila puzajuća mrlja. Počelo je suptilno, samo dublja nijansa u ionako tmurnom zelenilu borova koji su se hvatali po nebu oko naše Hrvatske. Ali rasla je, zgusnula se, opipljiva prisutnost koja je gušila svjetlost i prodirala u prostore između kuća, između obitelji, između susjeda. Smjestio se i oko moje kuće, zagušljiv pokrivač, ali nije, još ne, prodro u mene. Zato sam i pisao.

Sve bih snimio. Svaki šapnuti razgovor, svaki skrenuti pogled, svako stezanje šake koja stisne prazan novčanik. Dokumentirao bih sporu, mučnu eroziju našeg duha, krađu naše budućnosti. Prikupio bih nadaleko poznate, ali pažljivo ignorirane činjenice, razotkrio ih, osuđujuću optužnicu. Zatim bih povukao crtu, crtu u pijesku, i spojio sebe, a nadam se i druge. Živjeli smo u mračnom dobu hrvatske autokracije.

Andrej Plenković. Ime mi je imalo okus pepela u ustima. Godinama je nosio masku dobronamjernog vođe, mirnu ruku koja je vodila državni brod. Ali maska je skliznula, otkrivajući lice ispod: svileni diktator, kako je narod šaputao, čovjek pijan od moći, ravnodušan prema patnji koju je prouzročio.

Jesmo li bili spremni za istinu? To je bilo pitanje koje me mučilo. Jesmo li bili spremni priznati da smo bili budale, zavedeni njegovom domoljubnom retorikom, praznim obećanjima korumpirane HDZ-ove elite? Možemo li podnijeti gorku pilulu spoznaje da je naša naivnost utrla put ovoj usporenoj tragediji?

Skandali su bili brojni, litanije korupcije i pohlepe. Milijarde kuna, nestale, nestale su u crnoj rupi džepova hrvatske mafije. Obitelji koje se bore da prehrane svoju djecu, raspadajuća infrastruktura, sveprisutni osjećaj beznađa. Bili su to plodovi Plenkovićeve vladavine, nasljeđe njegovih poslušnih partijskih terminatora, robota koji su marširali u koraku, gluhi na vapaje vlastitog naroda.

Vidio sam glad u očima mnoge djece, očaj na licima njihovih roditelja. Vidio sam crte urezane duboko u lica umirovljenika, kako se njihova oskudna ušteđevina smanjuje. Politička osveta bila je oružje kojim se rukovalo s nemilosrdnom preciznošću, ušutkavajući neslaganje, slamajući opoziciju. Svaki dan bio je novo poniženje, svježa rana nanesena duši Hrvatske.

Spustio sam glavu od srama, ne zbog vlastitih postupaka, već zbog nedjelovanja drugih. Bila su to vremena za kojima ću zauvijek žaliti, vremena kada sam očajnički pokušavao probuditi svoje sunarodnjake u nadolazećoj opasnosti, boriti se za svoje dobro, za svoj prosperitet, za svoju slobodu od ove podmukle autokracije.

Prosječan hrvatski građanin više si nije mogao priuštiti sanjarenje, planiranje obitelji. Svako treće dijete odlazilo je u krevet gladno, oštra optužba Plenkovićeve politike, dokaz njegove sebične ambicije. Naši branitelji, hrabri muškarci i žene koji su riskirali svoje živote kako bi zaštitili našu domovinu, sada su ušutkani, potkupljeni, a njihovi glasovi prigušeni strahom ili pohlepom. Bog nam pomogao, pomislio sam, kada naši ratni veterani šute.

Plenkovićeva autokracija bila je rak, metastazirala, uništavala sve dobro u Hrvatskoj. Rat je ostavio svoje ožiljke, ali nešto je ostalo, tračak nade, iskra otpornosti. Ali bojao sam se da nakon Plenkovića, nakon njegove vladavine korupcije i kontrole, neće ostati ništa osim moralno i duhovno neplodne pustoši. To je za mene bio veći zločin od ratnog profiterstva, namjernog ubijanja hrvatskog duha, sustavnog uništavanja vlastite domovine. Nije bilo veće izdaje.

Ono što nam se događalo, ono što se odvijalo pred našim očima, bila je čista, svilena diktatura. I morali smo se zapitati: Jesmo li to zaslužili? Jesmo li bili toliko slomljeni, toliko pretučeni da bismo jednostavno prihvatili ovu sudbinu?

Mi Hrvati nismo bili jadni, servilni bičevi. Bili smo ponosan narod. Krv kraljeva i pobunjenika tekla je našim venama. Imali smo snage, hrabrosti da se oslobodimo tih okova. Ali samo ako pokušamo. Samo ako se dignemo, ujedinimo i zaurlamo svoj prkos.

Prijevarama, lažima, pljačkama, razaranju neće biti kraja, sve dok glasamo za HDZ, sve dok dopustimo da se Plenkovićeva autokracija gnoji. Odgovor Hrvatske morao je biti jasan, glasan, jedinstven. Morali smo poslati poruku Plenkoviću i njegovim ulizicama, opijenim vlastitom važnošću: Dosta! Više niste opcija. Ni pod koju cijenu.

Tama se možda uvukla u krošnje drveća, ali nije ugasila plamen nade u našim srcima. Još ne. I sve dok je taj plamen gorio, još uvijek je postojala šansa. Prilika da povratimo našu zemlju, naše dostojanstvo, našu budućnost. Prilika da se uzdignete iznad tame i izađete na svjetlo. Borba je bila daleko od kraja. Tek je počela.

Dragi čitatelji, prijatelji, u svakoj našoj priči s dozom sarkazma i kritike ima mnogo istine, no, ipak, za one koji ne vole priče evo i jedne prigodne poezije…

“Naša Hrvatska gori, ljepotica pretvorena u pepeo, lomača zapaljena okrutnim, brzim bičem. “Lijepa“, viče on, ovaj autokrat boli, čija ljubav prema Domovini kaplje poput otrovne kiše.

On, uvrnutog sjemena moći, Od svog europskog stada, izmučeno vjerovanje. Bijeda se gnoji, otrov u njegovom srcu, Da gleda našu radost i sve je rastrga.

“Spali sve!” vrišti on, ovaj čovjek šuplje moći, “Neka ništa ne diše, niti hoda u tvojim očima!” Govori o ljubavi, ovom arhitektu straha, Dok ga hrvatska nesreća ispunjava vodstvom.

Svilene rukavice skrivaju željeznu ruku kojom rukuje, diktaturu ega, na našim opustošenim poljima. “Neka se hrvatski duh pretvori u prah i kost!” On viče za vatru, dok sjedi na svom prijestolju.

“Slušat ćeš pažljivo, ali nikad nećeš razumjeti, gledat ćeš očima koje lutaju zemljom, ali nikada nećeš vidjeti istinu koju skrivam.” Jer uši su začepljene, a istina počinje klečati.

“Oči su zatvorene, da ne bi probile laži, Uši su začepljene, da ne biste čuli vapaje. Srce neće uspjeti shvatiti što je uistinu učinjeno, prije zalaska večernjeg sunca.”

Odrubio bi glavu narodu, šapatom molbe, da odsiječe korijenje i promatra umiruće drvo. Naš narod vene, pod njegovim sjenovitim pogledom, izgubljen u labirintu, njegovih autokratskih načina.

Ave Plenković, pozdrav autokracijskoj vladavini! Gdje je sloboda sada, usred ove goruće mrlje? O, moja ranjena Hrvatska, ljepota se pretvorila u tugu, gorka ironija, nevjerojatna.

Tekst i foto/ Božidar Bebek/ Totalno.HR