(VIDEO) “Bero, ovo grmi!” Ono što je uistinu izdvojilo kampanju za gradonačelnika Zagreba Davora Bernardića nisu bili plakati ili skupovi, već pjesma

Nemilosrdno travanjsko vrijeme, čas kiša, čas sunce koje je obasjavalo zagrebačku tržnicu Dolac, pretvarajući zrak u gust i težak miris zrelih jagoda i rascvjetanih ljiljana. Davor Bernardić, ili Bero kakvog su ga većina poznavali, kretao se prepunim štandovima, svrsishodnim hodom, ali nikad nametljivim. Rukovao se, tapšao po leđima, pa čak i kušao komadić pršuta koji mu je ponudio ozareni prodavač. On je, na kraju krajeva, bio kandidat za gradonačelnika, a to su bili njegovi ljudi, njegov grad.

Zagreb je tjednima bio preplavljen plakatima “Bero za Zagreb” s nasmijanim, pristupačnim Bernardićem na pozadini kultne zagrebačke katedrale. Ali ono što je uistinu izdvojilo njegovu kampanju nisu bili plakati ili skupovi, već pjesma. Prije samo nekoliko tjedana objavio ju je na svojoj Facebook stranici: “Dok sam je pisao, pisao sam je iz srca, iz uvjerenja, za svoj grad i za sve ljude koji ga vole. Hvala mojim prijateljima Lermi, Kiki Rahimovski i drugima koji su sudjelovali u ovom projektu! Servus.”

Pjesma, zarazna, pomalo otrcana himna pod nazivom “Servus” “Srce Zagreba”, bila je iznenađujuće optimističan spoj suvremenog popa. Govorio je o otpornosti Zagreba, njegovoj ljepoti i njegovom živahnom duhu. Nedvojbeno je to bio Bero, i po svojoj ozbiljnosti i u pomalo nekonvencionalnom šarmu.

Odjeljak za komentare na njegovoj objavi na Facebooku eksplodirao je. Bio je to vrtlog podrške, emojija i entuzijastičnih preporuka. Mnogi su komentirali zaraznu melodiju pjesme, tvrdeći da im je zapela u glavi. Drugi su pohvalili Berovu predanost gradu, ističući njegovu prizemnu osobnost.

“Bero, ovo grmi!”, napisao je jedan korisnik, popraćen nizom vatrenih emojija.

“Konačno pravi čovjek za Zagreb! Pjesma je super!”, uzviknuo je drugi.

I dok je internetska buka bila ohrabrujuća, Bero je znao da je pravi test na ulicama.

“Dobar dan, Bero!” viknula je žena koja je prodavala bukete lavande. “I moja unuka stalno pjeva tvoju pjesmu!

Bero je blistao, srdačno se rukovao s njom. “To mi znači cijeli svijet! Reci joj da sam rekao ‘Servus’!”

Nastavio je svoje putovanje, zaustavljajući se kako bi razgovarao s grupom studenata stisnutih oko kafića. U početku su bili skeptični, a lica su im nosila oznake mladenačkog cinizma. No, Bero ih je upustio u iskren razgovor, šaleći se o rupama na Ilici i ozbiljno raspravljajući o svojim planovima za poboljšanje javnog prijevoza.

“Gledaj, neću ti obećati mjesec”, rekao je, naslonjen na stol. “Ali obećavam da ću raditi sve što mogu za ovaj grad. Volim Zagreb. To mi je u krvi.”

Jedna od učenica, mlada žena jarko ružičaste kose, podigla je obrvu. “Dakle, što je s pjesmom? Malo… Neočekivano, zar ne?”

Bero se nasmijao. “Neočekivano, možda. Ali iskreno. Lermi i Kiki su prijatelji, talentirani glazbenici. Željeli smo stvoriti nešto što slavi sve što volimo u Zagrebu. Nešto što se osjećalo… stvarno.”

Kasnije tog dana, Bero je posjetio dom za umirovljenike u četvrti Maksimir. Dok je hodao kroz zajedničku sobu, oko televizora se okupila mala skupina koja je pjevušila melodiju “Srca Zagreba”. Starija žena, svjetlucavih očiju, pozvala ga je k sebi.

“Bero, Bero! Ta pjesma… to je baš Zagreb u kojem moja unuka odrasta”, rekla je krhkim, ali snažnim glasom.

Bero je kleknuo pokraj nje, a srce mu je nateklo od emocija. O tome se radilo. Povezivanje s ljudima, razumijevanje njihovih briga i podsjećanje na trajni duh grada.

Do izbora su ostali još tjedni, ali Bero je osjetio nalet nade. Znao je da nije uglađeni političar ili karizmatični govornik. Bio je samo Bero, Zagrebčanin, sin grada, koji je pokušavao napraviti razliku dozom humora, iskrenom pjesmom i puno predanog rada. I možda, samo možda, upravo je to bilo ono što je Zagrebu trebalo. Grad je, na kraju krajeva, bio u njegovom srcu, a on se nadao, zauzvrat, da je on u njihovom.

Tekst i foto/ Božidar Bebek/ Totalno.HR