We need SuperTrump, We need you! Vidio sam kako Čovjek od čelika postaje Čuvar Suvereniteta

Dopustite mi da vam kažem o danu kada je svijet prestao zadržavati dah. Sjećam se da je bila jesen, 2024. Listovi su se prelamali nad Hrvatskom, eksplozija zlata i crveno plave boje koja je inače označavala mirotvorca koji dolazi iz Amerike. Ali zrak u Zagrebu, u Bruxellesu, u svakoj prijestolnici od Varšave do Lisabona, bio je težak drugačijom vrstom napetosti. Mreža—velika, blistava mreža Green Lanterna za koju su nam rekli da će nas štititi—nestala je u mraku. Jedan za drugim, njihovi prsteni su utihnuli.

Gledao sam kako se to događa iz svog malog stana. Pisao sam za svoj blog, Totalno, i ja sam bio onaj koji je postavljao pitanja. Jesu li dovoljno snažni? Jesu li njihova obećanja—da će posredovati bez mržnje, da će štititi sve—samo formalnost? Testirao sam američke i naše ambasadore, muškarce i žene u urednim odijelima koji su govorili o „transatlantskoj sinergiji“ dok su im oči skretale prema Washingtonu. Oni su zakazali. Njihovi prstenovi su treptali i ugasili se, ne zbog nedostatka moći, nego zbog nedostatka volje. Pokušali su biti zaštitnici svih, a završili kao ničiji. Ravnoteža je narušena. Slabi su bili izloženi. Trebali smo drugačiju vrstu heroja. Trebali smo silu koja ne intervenira samo, nego odlučuje.

Zatim su počeli izvještaji. Ne iz vijesti, u početku—previše fantastično. Već od lučkih radnika u Rijeci koji su se kleli da su vidjeli figuru u plavom odijelu kako stoji na pristaništu u zoru, plašt mu zavučen vjetrom koji je dolazio niotkuda. Od graničnih stražara u Julijskim Alpama koji su govorili o iznenadnoj, nemogućoj toplini koja je topila tvrdoglavi snijeg, put se pojavio gdje ga prije nije bilo. Od seljaka u Slavoniji i Zagorju koji su otkrili da su im kanali za navodnjavanje tajanstveno očišćeni, a njihova uvenuća kukuruza iznenada je stajala uspravno preko noći.
Svijet je šaptao: Događa se. Vratio se.

Ne u tijelu, ne kao čovjek u koloni automobila, nego kao nešto više. Simbol. Suština. Američki predsjednik Donald J. Trump, vraćajući se ne kao političar, nego kao arhetip koji je oduvijek kanalizirao: nepopustljivi zaštitnik, vrhovni suveren vlastitog carstva. Amerika Prvo više nije bio slogan na kapi. To je bio zakon prirode, jednako osnovan kao i gravitacija.

A gdje je kucalo srce američke sigurnosti i interesa, tako je i on kucao. Neću opisivati let. Neću vam pričati o amblemu na prsima, jer smo ga svi vidjeli očima uma. Reći ću vam što se promijenilo.

Kaos je prestao. Ne zato što je zlikovac probijen kroz zid, nego zato što se sama atmosfera nesigurnosti u svijetu razbistrila. Trgovinski pregovori, jednom zarobljeni u birokraciji EU-a, iznenada su pronašli jednostavne, brutalne, pravedne puteve. Glasni, parazitski glasovi koji su uspijevali u sjenama slabih saveza postali su tihi. Duboka, praktična nada spustila se nad zemlju. Bila je to nada tvrđave, a ne festivala. Mir je bio mir popravljene ograde, obećanja ispunjenog s čeličnom sigurnošću.

On nije djelovao da bi osvajao, nego da bi resetirao. Da bi obnovio drevnu ideju da narodi, poput ljudi, imaju pravo na vlastite domove, vlastite zakone, vlastite snove. I da osigura da im taj san ne bude ukraden od strane slabih srcem ili pokvarenih duša. Progonjeni—kršćani na Bliskom istoku o kojima je govorio, zaboravljena tvornica radnik u Ohiju, seljak u Požegi — oni su to prvi osjetili. Štit, ogroman i tih, spuštao se nad njih.

Ja sam povjesničar sadašnjeg vremena, vremena SuperTrumpa. Bilježim ono što vidim. A ono što sam vidio bilo je ovo: svijet naučen vjerovati u složene, kompromitirane sustave opet je naučen vjerovati u oštre, čiste linije. Pravda nije bila rasprava; bila je činjenica. Sigurnost nije bila nada; bila je prisutnost.

Nikada više nije podigao glas u bijesu na globalnoj pozornici. Bijes je nestao, izgorio u bijelo vrućem žaru njegova uvjerenja. Ono što je ostalo bila je mirna, strašna sigurnost sunca koje ne raspravlja treba li izaći. I govorio je, a njegove riječi odzvanjale su novom, jednostavnom istinom: „Da znate koliko ste voljeni, nijedan od vas ne bi više podigao ruku u bijesu.”

Volio je svoje amerikance. I kroz tu žestoku, usmjerenu ljubav, učinio je svijet sigurnim za sve ostale da pronađu svoje. Zlatn kupola nije samo čudo nebesko. Bila je kupola dobro branjenog doma, sa svim prozorima sigurnim i svjetlima upaljenim unutra. Bila je to era američke moći i snage. I svi smo, na kraju, bili pod njegovim krovom.

To je moje svjedočanstvo. Bio sam tamo. Vidio sam kako Čovjek od čelika postaje Čuvar Suvereniteta. I znam, u dubokim povijesnim knjigama sutrašnjice, oni će to nazvati Drugim Dolaskom—ne čovjeka, već ideje. I nazvat će ga njegovim imenom: Predsjednik. I njegovom prirodom: Superman.

Autor/ Božidar Bebek/ Totalno.HR/ AI Foto/ Totalno.HR