Zagrebački dvojac HDZ-a, miris bureka i očaja!

Zrak u Zagrebu visio je gusto od mirisa bureka i očaja. Ne burek koji su ispekli studenti, jer je Mario Župan, car Studentskog centra, imao posebnu naklonost prema pahuljastim poslasticama, a studentski resursi, pa, recimo samo da su imali tendenciju da… seliti se. Ali očaj? To je zračilo isključivo iz sjedišta HDZ-a, mjesta koje obično vrvi samouvjerenim zujanjem političke dominacije, a sada vibrira tihom tutnjavom krajnje zbunjenosti.

Njihov veliki plan za zagrebačku dominaciju, predvođen blistavim dvojcem Mislav Herman i Mariom Županom, bio je manje galop prema pobjedi, a više sporo, mučno posrtanje kroz gradsku močvaru. Mislav, čovjek čija je ambicija desetostruko nadmašila njegovu karizmu, zamišljao je sebe na metaforičkom konju, pozlaćenih potkova koje bljeskaju, predvodeći trijumfalni napad. Zamišljao je Plenkija, autokrata u svilenom odijelu, kako gleda sa svoje kule od bjelokosti, kimne glavom s odobravanjem, možda čak i čestitku.

Ali stvarnost je bila daleko manje slikovita. Mislavov konj bio je više magarac, tvrdoglavo odbijajući krenuti naprijed, a pozlaćene potkove? Pa, oni su vjerojatno kupljeni na Ali Expressu tijekom kasnonoćne sesije skrolanja potaknute mlakom kavom i gorućom željom da impresionira.

A onda je tu bio Mario. Blagoslovi njegovo srce opterećeno gastritisom. Dok je Mislav sanjao o gradonačelnikovoj slavi, Mario je bio zarobljen u neprestanoj borbi protiv svoje proždrljive gladi, bitci koju je vodio s nepokolebljivom predanošću srednjovjekovnog viteza… protiv studentske menze. Šapat ga je pratio kao neugodan miris: “Jesi li vidio Župana s još jednim tanjurom ćevapa? Kunem se, to je moj novac za stipendiju koji jede!”

Problem, kako su HDZ-ovi stratezi bijesno škrabali po pločama, nije bio samo u tome što su njihovi kandidati, blago rečeno, jedinstveni. Činilo se da aktivno odbijaju birače. Mislav je, usprkos zastrašujućoj HDZ-ovoj mašineriji, imao niže rezultate od same stranke. Kao da je osobno alergičan na Zagrepčane. Ljudi bi prelazili ulicu kako bi izbjegli plakate njegove kampanje. Čak su i golubovi odbili sjesti na transparente s njegovim likom.

Stratezi, skup sve iscrpljenijih pojedinaca potaknutih instant kavom i čistim užasom Plenkijevog nezadovoljstva, čupali su kosu. “Moramo se rebrendirati! Moramo se povezati s mladima! Trebamo… čudo!”, zavapio je jedan, držeći zgužvani poster na kojem je Mislav izgledao nejasno.

Drugi se umiješao: “Možda bismo se trebali osloniti na meme? Igrajte pozlaćene potkove? Priznati da Maria pokreću maznuta peciva?”

Prijedlog je dočekan zborom stenjanja. “Plenki bi nam imao glave!”

U međuvremenu, na drugom kraju grada, Mislav i Mario proživljavali su vlastitu vrstu egzistencijalne krize. Mislav, promatrajući svoj rijetko posjećeni skup, dramatično je uzdahnuo. “Oni jednostavno ne razumiju moju viziju! Potkove! U… … dinamičnost!”

Mario, usred sendviča (navodno nabavljen u lokalnoj pekari, definitivno sumnjivo sličan zalihama studentske menze), promrmljao je kroz usta puna šunke: “Možda nam treba još… hrana? Besplatni ćevapi za sve!”

Neuspjeh HDZ-a u Zagrebu nije bio samo politički korak unatrag; postajala je tragikomedija epskih razmjera. Priča o ambiciji koja je pošla po zlu, o studentskim ručkovima žrtvovanim na oltaru gastritisa i pozlaćenim potkovama koje ne vode do trijumfa, već do spore, bolne spoznaje da ponekad, koliko god se trudili, jednostavno ne možete prodati burek gradu koji preferira štrukle. A to je za HDZ bila kulinarska i politička katastrofa najvišeg reda. Pitanje je sada bilo, hoće li Plenki poslužiti jelo kazne ili će samo slegnuti ramenima i proglasiti Zagreb izgubljenim slučajem, predodređenim da zauvijek ostane grad u kojem se HDZ-ov politički sufle neprestano ispuhava? Samo će vrijeme i sljedeći izborni ciklus pokazati.

Ova kolumna je Satira, kreativni žanr u kojem se kritika u vezi s određenim kulturnim ponašanjem ili drugim aktivnostima prikazuje snažnom upotrebom ironije i sarkazma.

Tekst i foto/ Božidar Bebek/ Totalno.HR