81. obljetnica Bleiburške tragedije i Križnoga puta hrvatskog naroda! Koliko dugo moramo nositi razbijeno ogledalo povijesti, bojeći se pogledati odraz vlastite tame?
Osamdeset i jednu godinu kasnije, trava na poljima Bleiburga još uvijek ima okus teške tišine. Stojim pred horizontom sjećanja, gdje se karta tadašnjeg susreće s maglom sadašnjeg, odbijajući dopustiti da se imena otope u prikladnim tintama političkih pamfleta. Ovo nije molitva za zastave ili palačke režime, niti pozdrav sjenama propalih ideologija. To je priznanje težine kostiju, onih koji su hodali dok put nije postao grob, onih koji su tražili prag milosti samo da bi pronašli beskrajni, vijugavi marš ponora. Koliko dugo moramo nositi razbijeno ogledalo povijesti, bojeći se pogledati odraz vlastite tame? Mi smo kuća izgrađena na selektivnoj istini, osakaćena odbijanjem da tugujemo bez pitanja za boju uniforme, bez dijeljenja suza u logore praktičnosti. Govorím za ljudsko dostojanstvo koje je prokrvavilo u tlo, za spoznaju da nijedan veliki plan, nijedna ideološka zora, nikada ne bi moglo opravdati rijeke koje su tekle crveno kada je rat već izdahnuo svoj posljednji dah.Ako želimo zakoračiti u budućnost bez tereta, prvo moramo kleknuti pred činjenicama koje su bile okovane osam desetljeća. Pravda nije prepravljanje prošlosti, nego hrabrost da se pogleda u oči noći, da se imenuje neimenovano i da se prizna da društvo ostaje duh sve dok konačno ne pokopa svoje mrtve s iskrenošću srca koje pamti cijenu vlastite krvi.
Tekst i foto/ Božidar Bebek/ Totalno.HR
