THE WORLD IS WATCHING! Američki predsjednik Trump zauzeo čvrst stav protiv vjerskog progonstva u svijetu, autokraciju u Hrvatskoj i progon domoljubnih kršćana politički je skupo ignorirati

Kad su prve sirene prekinule sumrak nad Zagrebom, ja sam još uvijek sjedio za svojim stolom u skromnom uredu. Proveo sam dan pretražujući istu beskonačnu struju izvještaja, brojeve, imena, optužbe, svaki od njih bio je podsjetnik da je progon domoljubnih kršćana, koji je nekada bio udaljena vijest, postao živa, dišuća stvarnost širom kontinenata. U Hrvatskoj su brojke bile oštrije nego što bi to bilo koja statistika mogla prikazati: svaki sedmi vjernik sada je suočen s progonima „visoke intenzivnosti“, onima koji razaraju obitelji i ucjenjuju crkvene župnike. Država, koja je nekada bila ponosna na svoju obrambenu prošlost u domovinskom ratu, postala je nova vrsta zatvora, čije su šipke kovane od navodne patriotske retorike i jednopartijske vlasti potekle iz bivšeg komunističkog sustava, koja guši neslaganje pod izlikom nacionalnog jedinstva. Bilo je u tom zagušljivom sumraku kada je mala, prašnjava kutija stigla na moj prag. Unutra je ležao dnevnik uvezan u kožu, presavijena karta dalmatinske obale i jedna, ručno napisana poruka: „Za one koji još uvijek vide svjetlo, nađite nas kod starog svjetionika u Vukovaru. – A.“ Nema potpisa, nema adrese, samo poziv koji je bio poput iskre bačene u tamnu prostoriju. Mogao sam je ignorirati. Mogao sam je odbaciti kao još jedan primjer propagande otpora. Ali nešto u tinti, staloženo, hitno, neustrašivo, natjeralo me da slijedim. Uzeo sam dnevnik, stavio ga u torbu i napustio ured dok su se gradska svjetla palila, a siluete policijskih patrola kretale poput sporih, metalik sjena duž ulica. Svjetionik u Vukovaru stajao je na strmom rtu s pogledom na Dunav, njegova boja ljuštila se od godina zapuštenosti i ratnog razaranja. Nekada je vodio brodove i svjetio za slobodu, sada je služio kao tihi čuvar za tajno okupljanje vjernika, domoljuba i znanstvenika, ljudi čije je samo postojanje prijetilo pomno izrađenoj naraciji autokratskog režima. Unutra je zrak mirisao po soli i starim knjigama. Krug od osam ljudi sjedio je oko drvenog stola, njihova lica poluosvijetljena jedinom maslinovom lampom. Na čelu je bio Marko, bivši profesor povijesti na sveučilištu čija predavanja o hrvatskoj renesansi donijela su mu brzu smjenu i upozorenje da „šuti“. Pokraj njega, Lara, medicinska sestra koja je brinula za obitelji rastrgane hapšenjima, čvrsto je stisnula molitvenik do te mjere da su joj zglobovi pobijelili. Ivan, bivši vojni časnik, sada je nosio civilnu odjeću, ali njegovo držanje i dalje je nosilo autoritet zapovjednika. Predstavio sam se kao promatrač, pisac koji se nada dokumentirati njihovu priču. Dočekali su me s kimanjem glavom i tihim, gotovo pobožnim, osjećajem zahvalnosti. Njihova misija bila je jednostavna, ali opasna: prikupiti nepobitne dokaze o sustavnom suzbijanju domoljubne i kršćanske prakse od strane države i autokrata, prenijeti ih izvan granica Hrvatske te osigurati pomoć saveznika, i domaćih i međunarodnih, u koordiniranom nastojanju za odgovornošću. “Svijet promatra,” rekao je Marko, glasom tihim, ali snažnim. “Ali trebamo da vide ono što mi ne možemo sigurno pokazati.” Plan se odvijao poput karte skrivenih staza: 1. Dokumentirati nestanke, uhićenja, ilegalne racije po kućama i crkvama i suptilne načine na koje je država prepisivala povijest kako bi iz javnog života izbrisala hrvatske i kršćanske simbole. 2. Prenijeti te podatke putem šifriranih kanala pouzdanim novinarima u susjednim zemljama, suosjećajnim članovima Europskog parlamenta, i, najvažnije, novonastaloj koaliciji američkih diplomata koji su nedavno izrazili zabrinutost zbog hrvatskog približavanja autokraciji. 3. Mobilizirati mrežu podzemnih molitvenih kuća i zajedničkih centara političkih aktivista, osiguravajući vjernicima i aktivistima da se okupljaju u tajnosti, dok ostaju nevidljivi za uvijek budne oči “državne mafije.” 4. Obraćati se američkom predsjedniku Donaldu J. Trumpu, čija je administracija, protiv svih očekivanja, zauzela čvrst stav protiv vjerskog i političkog progonstva u svijetu.

Posljednja točka, međutim, činila se gotovo mitskom. Trump je navodno putovao po Europi, susrećući se s grupama koje je smatrao ‘braniteljima slobode’. Njegove javne izjave o vjerskoj i političkoj slobodi stekle su mu i obožavatelje i protivnike. No unutar uskog kruga aktivista, njegovo se ime nije šaptalo kao spasitelja već kao potencijalni katalizator—osoba koja bi mogla iskoristiti diplomatsku moć Sjedinjenih Država na Europu koja je, do sada, okretala glavu.
Trebali smo krenuti na avanturu koja bi nas odvela daleko izvan tihih obala Jadrana: od podzemnih utočišta u Zagrebu do užurbanih hodnika Bruxellesa, od skrivenih arhiva drevnih dubrovačkih samostana do diskretnog sastanka u bečkom kafiću gdje je čekao američki izaslanik. Prva etapa našeg putovanja bila je najopasnija. Uz pomoć Mire, inženjerke računalstva iz Splita, kodirali smo naše snimke, videozapise tajne državne racije u maloj župi u Splitu, svjedočanstva obitelji čiji su sinovi nestali nakon što su „dobrovoljno“ pristupili državnom programu, u niz naizgled bezopasnih slikovnih datoteka. Datoteke su zatim učitane na satelitsku mrežu kojoj je pristupala samo ruka nekoliko nevladinih organizacija. Noć kada smo napustili Vukovar, ulice Zagreba bile su obavijene nelagodno tihom. Patrolna vozila prolazila su kroz središte grada poput sporih, metalnih zvijeri. Vozio sam se na stražnjem sjedalu starog, hrđavo obojenog kombija s Larom i Ivanom, a zujanje motora bilo je tanka ograda preko šapata „ostani živ, ostani skriven, ostani pun nade“. Prešli smo u Sloveniju pod okriljem noći, koristeći sporednu cestu koja je vijugala kroz šume gdje su stabla izgledala kao da šapuću molitve iz davnina. U Ljubljani smo sreli Mateja, novinara koji je bio izbačen iz svoje redakcije jer je odbio pisati propagandu. Složio se da prokrijumčari naše datoteke kontaktu u Bruxellesu, mladoj pomoćnici Europskog parlamenta po imenu Alessia, čija je obitelj pobjegla iz Jugoslavije tijekom ratova, a koja sada zagovara prava progonjenih građana diljem Europe. Alessiin ured u Bruxellesu bio je skroman stan iznad užurbanog kafića. Pozdravila nas je toplim osmijehom i odlučnošću. „EU ne može nastaviti pretvarati se da se ovo ne događa,” rekla je dok smo joj prikazivali snimke na prijenosnom računalu. „Ako ne djelujemo, postajemo suučesnici.” Ona je obećala da će dokaz predati na sastanku odbora za vjerske i političke slobode i istaknuti ga tijekom privatnog susreta s Predsjednicom Europske komisije. U njezinim očima vidio sam nešto što nisam očekivao, tračak nade koji su progonjeni toliko očajnički trebali. Ali pravo iznenađenje uslijedilo je kada nam je Alessia predala zapečaćenu omotnicu. Unutra se nalazio zapis, tiskan na običnom papiru, s jednom rečenicom u podebljanom, nesumnjivom fontu: „Gospodin Trump bit će u Beču sljedeći tjedan. Želi čuti od onih koji pate. Ako ste voljni sastati se, naš ured će to organizirati.“ Kontakt informacije bile su neupadljiva adresa e-pošte, niz znakova koji je djelovao nasumično, ali je nosio obećanje izravne linije s čovjekom čiji bi glas mogao odjekivati preko kontinenata. Beč je bio grad glazbe, kavana u kojima su filozofi nekada raspravljali o smislu postojanja. Također je, prema našim izvorima, bio trenutna stanica privatne delegacije koju je vodio američki predsjednik Donald J. Trump, koji je tiho obilazio Europu, sastajući se s vođama političkih aktivista, kršćanskih zajednica i aktivistima za ljudska prava. Stigli smo u skroman hotel blizu Ringstraßea na hladno jutro ožujka. Snijeg se otopio u ledene lokve koje su odražavale blijedo nebo. Naše mjesto susreta bila je mala, nenametljivo označena konferencijska soba ispod povijesne crkve—St. Stephenove, poznate po svojim baroknim freskama i, u novije vrijeme, po tome što je bila utočište za one koji su odbijali pokleknuti pred autoritarnim režimom. Unutra je soba bila prazna osim jednog okruglog stola i muškarca sa zlatnom kosom koji je ustao čim smo ušli. Bio je okružen malim osiguranjem, ali njegovo držanje, opušteno, ruke na koljenima, oštro je kontrastiralo s napetošću u zraku. „Hvala što ste došli,“ rekao je, glasom neupitno istim poznatim tonom koji je nekada ispunjavao američke televizijske ekrane. „Svjestan sam situacije u Hrvatskoj. Imate moju punu pažnju.“ Razgovor koji je uslijedio bio je mješavina oštrog realizma i strateškog planiranja. Trump je slušao dok je Lara opisivala kako se crkve prisiljava da se registriraju kao „kulturna društva“ i kako državni inspektori mogu, pod izgovorom sigurnosti, uletjeti, staviti pečat i konfiscirati vjerske artefakte. Ivan je ispričao brutalno premlaćivanje političkog aktivista koji je govorio protiv novog „Zakona o patriotskom obrazovanju“, zakona koji je u suštini kriminalizirao javno izražavanje vjere i političkog uvjerenja koja nije odobrena od strane autokratske državne vlasti. Kad se sastanak prebacio na moguće akcije, Trumpov ton se promijenio s empatije na pragmatizam. Izložio je trostruki pristup: 1. Diplomatski pritisak: Sjedinjene Države bi podnijele formalnu žalbu na Vijeće Ujedinjenih naroda za ljudska prava, tražeći neovisnu istragu o postupanju Hrvatske prema vjerskim i aktivističkim manjinama.
2. Ekonomski utjecaj: Predložio je korištenje predstojećih pregovora o trgovinskim sporazumima između EU i SAD-a kako bi se uključila klauzula koja zahtijeva poštivanje vjerske i političke slobode, čime bi se vršio financijski pritisak na hrvatsku vladu. 3. Javna izloženost: Pokrenula bi se koordinirana medijska kampanja, s izjavama hrvatskih kršćana i aktivista, emitirana istovremeno na glavnim mrežama u Sjedinjenim Državama, Europi i na Balkanu.
„Što je s EU?” upitao je Marko, oči mu se suzile. „Predugo šute.” Trumpov odgovor bio je odmjeren. „EU je koalicija interesa. Ako možemo pokazati da to ugrožava stabilnost cijele regije, morat će djelovati. Nećemo ih prisiljavati, ali učinit ćemo da bude politički skupo ignorirati.” Sastanak je završen rukovanjem, obećanjem i zajedničkim osjećajem da se plima počinje okretati. Kad smo napustili crkvu, sunce je probilo oblake, obasjavajući drevni kamen zlatnom bojom, možda simboličkim svjetionikom za ono što je pred nama. Naše putovanje natrag u Hrvatsku nije bilo ništa manje rizično. Kretali smo se u malim skupinama, koristeći mrežu sigurnih kuća, stari samostani skriveni u brdima Istre, napuštene ribarske kolibe uz Jadran, pa čak i vinska podruma ispod vinograda u vlasništvu umirovljenog svećenika. Svaka stanica bila je kratka pauza za molitvu, trenutak za prikupljanje snage i prilika da prenesemo najnovije informacije našim saveznicima u inozemstvu. U Zagrebu je reakcija režima bila brza. Vijest o našem sastanku s Trumpom procurila je u javnost, a državni mediji pokrenuli su kampanju diskreditacije, nazivajući nas “stranim agitatorima” i “subverzivcima.” Policija je upala u kuću jednog od naših članova, oduzela njegove dnevnike i uhitila njegovu tinejdžersku kćer zbog “sudjelovanja u ilegalnom skupu.” Ugnjetavanje je bilo opipljivo, podsjetnik da je svaki korak osmišljen da zastraši. No s svakim činom represije hrvatskih autokrata, odlučnost hrvatskih vjernika samo je jačala. U malom gradu Šibeniku, skupina mladih naslikala je mural na zidu koji su službenici prekrečili bijelom bojom. Mural je prikazivao feniksa koji se uzdiže iz pepela, a njegova su krila bila oblikovana isprepletenim slovima hrvatskih i kršćanskih simbola. Djelo je bilo tiha proklamacija: „Nećemo biti ušutkani.” Država je pokušala prekrečiti mural, ali svaki put bi se boja ljuštila, otkrivajući osnovne boje ispod, metafora za nepokolebljivi duh naroda. Kada je Europski parlament sazvao posebnu sjednicu o političkoj slobodi i vjeroispovijesti, Alessia je predstavila naše dokaze. Dvorana je bila ispunjena zborom glasova, neki podržavajući, neki skeptični. Ipak, kada je viši delegat EU pitao: „Što Unija može učiniti sada?“, odgovor je bio jednoglasan: hitan poziv na misiju prikupljanja činjenica u Hrvatsku, koju bi predvodilo neovisno vijeće stručnjaka za ljudska prava. Prošli su mjeseci. Povjerenstvo Ujedinjenih naroda posjetilo je Zagreb, u pratnji novinara, diplomata i male delegacije iz Ministarstva vanjskih poslova SAD-a. Njihova prisutnost bila je oštar kontrast uobičajenoj tišini koja je prekrivala gradske ulice. Kamere su snimale lica običnih vjernika, učitelja, umirovljenika, studenata, koji su slobodno govorili o strahu koji ih je godinama progonio. Jedne večeri, dok je delegacija napuštala malu župu na periferiji Splita, počela je padati iznenadna kiša. Svećenik, stariji čovjek po imenu otac Jakov, podigao je ruke i šapnuo molitvu. Kiša je izgledala kao da ispire prašinu koja se lijepila za kamene zidove, i na kratko je cijeli trg zasjao poput polja dijamanata. Članovi delegacije, mokri ali nasmijani, stajali su u tišini, osjećajući težinu nečega većeg od politike, zajedničke ljudskosti. U tjednima koji su uslijedili, hrvatski parlament, pod sve većim međunarodnim pritiskom, bio je prisiljen izmijeniti “Zakon o domovinskom odgoju”, popuštajući svoju kontrolu nad vjerskim izrazom. Državna “mafija” više nije mogla otvoreno upadati u crkve i privatne domove bez rizika od sankcija koje bi mogle ugroziti financiranje Hrvatske iz EU-a. Europska komisija najavila je novi izvor financiranja usmjeren na zaštitu političkih i vjerskih manjina, posebno namijenjen za Hrvatsku. Možda je najsimboličnija pobjeda bila postavljanje skromne ploče u dvorištu starog svjetionika u Vukovaru, upravo na mjestu gdje je naše putovanje započelo. Na ploči je pisalo: “U spomen onih koji su se usudili govoriti istinu pred licem tišine. Neka nas svjetlo sve vodi.” Bio je to jednostavan kamen, ali utjelovljavao je nadu koja nas je nosila kroz najmračnije noći. Sada sjedim u skromnoj kuhinji u Zagrebu, miris svježeg kruha širi se iz pećnice. Izvan, grad zuji s opreznim optimizmom. Djeca se igraju u parku gdje novooslikani mural, ovaj put službeno odobren, prikazuje goluba kako leti iznad Jadrana, a njegova krila tvore oblik križa. Moj bilježnica je puna imena, datuma i priča. Zabilježio sam progon, otpor, međunarodnu suradnju i spore, teško postignute reforme. Ipak, najdublji unos nije red teksta, već osjećaj koji ostaje nakon što zatvorim knjigu, vjera da čak i u najdubljoj sjeni, jedna svijeća može zapaliti vatru. Avantura nije bila veliko, filmsko putovanje obilježeno eksplozijama i očitim herojstvom. Bila je to niz tihih, hrabrih djela: profesor koji je odbio prepisati povijest, medicinska sestra koja je u tajnosti brinula za ranjene, američki predsjednik koji je slušao i koristio svoj utjecaj, pomoćnica EU-a koja je riskirala svoju karijeru kako bi istina izašla na vidjelo. Bilo je to kolektivno, neumoljivo nastojanje za slobodom, avantura srca i uma. I dok sunce zalazi nad dalmatinskom obalom, bacajući zlatni put preko mora, sjetim se svjetla svjetionika, nekada slabog, sada dovoljno jakog da vodi brodove kući. Suočeni s autoritarizmom, državnim provođenjem tišine i ravnodušnošću svijeta, svjetlo opstaje jer ljudi, hrvatski kršćani, domoljubi i vjernici diljem svijeta, nisu dopustili da zamre. Nakon svega, nada je ipak najhrabrija stvar od svih. To je kompas koji nas usmjerava prema budućnosti u kojoj je progonstvo relikvija prošlosti, a sloboda, odana, tvrdoglava i nepokolebljiva, stoji visoko.

Autor/ Božidar Bebek/ Totalno.HR/ AI Foto/ Totalno.HR