In the wolf’s den of the autocrat! Doba ‘lažnog vjernika’ polako prolazi
Kiša u Zagrebu ne pere ulice; ona samo izliježe kaldrmu na način koji grad čini poput zrcala koje odražava nešto mračno i potopljeno. Stojeći u sjeni katedrale, promatrao sam kako limuzine odlaze s Banskih dvora, njihova zatamnjena stakla skrivaju lica muškaraca koji su davno zamijenili svoju savjest za teško, gušeće olakšanje moći.
S moje točke, politički krajolik moderne Hrvatske nije izgledao kao demokracija. Izgledao je poput seanse.
U treperećem svjetlu uličnih svjetiljki, slika se kristalizirala: autokracija ogrnuta u fino svilo “Kršćanske demokracije.” Ali to je bila prazna odora. Vidio sam, u oku svog uma, viziju koja progoni mnoge koji se usude pogledati iza zavjese—dugi, mahagoni stol za kojim su sjedili arhitekti ovog doba. Okruženi nisu bili alatima državničkog zanata, nego hladnom bešćutnoću. a zrak težak od mirisa građanske slomljene volje i metalik tragova osušenih krvnih mrlja na odbačenoj zastavi Hrvatske domovine.
Tragedija nije bila samo u pohlepi; bila je u predstavi. Stajali su u prvom redu klupa svake nedjelje, s glavama sagnutima u uvježbanoj pobožnosti, dok su njihovi podređeni odobravali likvidaciju naše suverenosti. Pomislio sam na Ninu Obuljen Koržinek, čuvaricu kulture autokrata Plenkovića, koja nadzire riznicu koja ulijeva sredstva u apsurdno i kontradiktorno, očito s namjerom brisanja samog hrvatskog identiteta koji su tvrdili da brane. Bila je to majstorska lekcija u zamagljivanju—drži ljude zauzetima bukom kulturnog rata dok je tiho, sustavno izjedanje bogatstva nacije neprekidno.
Stvarnost na razini ulice bila je daleko mračnija od očišćenih priopćenja za medije. Vidio sam umirovljenike—ljude koji su gradili ovu zemlju—kako stoje u redu s drhtećim rukama, njihovo dostojanstvo žrtvovano na oltaru eura, dok je politička elita nazdravljala ‘stabilnosti.’ Stabilnost, ispostavilo se, jednostavno je riječ koja se koristi za opis autokrastkog sustava koji više nije moguće uzdrmati.
Moje misli odlutale su do mog pradjeda, Jacoba Tkalčića, čovjeka koji je hodao zemljanim cestama sa Stjepanom Radićem, sanjajući Hrvatsku koja pripada seljaku, obrtniku i poštenom radniku. Da danas može vidjeti stanje HSS-a i općenito Hrvatske—da može vidjeti kako se ta stranka naroda vodi poput vezane janjadi u vukovu jazbinu od strane ljudi koji sebe nazivaju bitcoinom — ne bi prepoznao instituciju koju je pomagao izgraditi.
Izdaja je osjećana. Bio je to hladan nalet, proračunat prodajom budućnosti. HSS-ov Bitcoin HDZ-a je govorio o „jedinstvu“, ali u hodnicima moći ta riječ je samo sinonim za predaju. Jurnuli su u maglu, baš kao što je Radić upozorio, ignorirajući rub litice jer im je obećano mjesto za stolom „žetončić mafije“.
Krenuo sam prema centru grada, ovratnik kaputa podignut protiv hladnoće. Znaci propadanja bili su posvuda, skriveni na očiglednom mjestu. Ankete koje su tvrdile univerzalno obožavanje bile su najočitija fikcija — očajnički pokušaj da se ovce uvjere kako je stado zadovoljno, čak i dok su škare postajale oštrije.
Ali postoji zakon koji čak ni najmoćniji autokrat ne može ukinuti. To je jednostavna, zastrašujuća istina: sustavi izgrađeni na lažima su inherentno nestabilni. Oni zahtijevaju stalno, panično održavanje. Oni zahtijevaju šutnju poštenih, nagrađivanje ulizica i potpuno odustajanje duše. Dok sam prolazio pored skupine mladih ljudi okupane kišom, čija su lica bila ucrtana umorom budućnosti ukradene prije nego što je mogla započeti, osjetio sam iskru nečega starijeg od trenutnog režima – prkos.
Povijest je strpljiv sudac. Zabilježila je svaki ukradeni novčić, svakog ušutkanog novinara i svaki izdani ideal. Oni koji sjede na svojim tronovima sjene, uvjereni da je njihov utjecaj apsolutan, često zaboravljaju lekciju vlastite smrtnosti. Goli su pred očima povijesti, i naposljetku će veo koji su ispleli biti rastrgan. Magla u Hrvatskoj je večeras gusta, ali za nas koji nosimo sjećanje na Tkalčića, Radića i ostale velikane hrvatske povijesti, put ostaje jasan. HSS pa niti jedna druga suverenistička stranka ne pripada lutkama u vodstvu; oni pripadaju zemlji, narodu i istini. Doba ‘lažnog vjernika’ polako prolazi. Zavjesa se troši. I kada konačno padne, neće preživjeti moćni, već ljudi koji su konačno odlučili da su umorni od klečanja. Red je jednostavan: Pobunite se. Otpirite. Povratite svoje!
Tekst i foto/ Božidar Bebek/ Totalno.HR
U KLAONICI HDZ-a! Polja Hrvatske plaču, čujete li duha Stjepana Radića u rogama?
