Kazalište obmane! Zašto su ‘Dva brda’ samo dvije strane iste kovanice? Ovo je današnja Hrvatska, Prestani glumiti da nije tako, Sve ostalo je laž!

Zamislite scenu koja izgleda kao iz triler romana, a ipak je samo odraz naše trenutne stvarnosti. Dvojica muškaraca—Zoran Milanović i Andrej Plenković, stoje jedan pored drugog. Na glavama im počivaju zlatne krune, prebačeno preko ramena su im poderani ostaci naše hrvatske zastave. Oni se smiju, zagrljeni u čvrstom zagrljaju. Iza njih, muškarci u crnim maskama, djelatnici državnih firmi s Jocker licima, čuvali su hrpe novca. A oko tog grotesknog prikaza? Ljudi Hrvatske, mladi i stari, odjeveni u boje svoje nacije, stoje s pognutim glavama, okrećući leđa ovoj izdaji. Iznad njih, crveni mjesec visi na nebu modro-sivo-crvenih oblaka. Ovo je današnja Hrvatska. Prestani glumiti da nije tako. Sve ostalo je laž.

Umijeće umjetnog sukoba. Godinama smo bili izloženi „kazalištu“ dviju strana. Govorilo nam se da su Milanović i Plenković žestoki rivali, zarobljeni u borbi za dušu zemlje. Ali odakle dolazi ova iznenadna, jeziva tišina? Odgovor je jednostavan: sukob je od početka bio umjetan. Bila je to predstava osmišljena kako bi oba muškarca zadržala svoja mjesta. „Jedna vrana ne čupa oči drugoj vrani.“ Sada kada je Milanović osigurao drugi mandat, a Plenković treći, ratne sjekire su zakopane. Napetosti su se smirile, ne zato što im je stalo do stabilnosti naše zemlje, već zato što su ostvarili svoje ciljeve. Uskoro ćemo ih vjerojatno vidjeti na zajedničkim odmorima, poput starih stranačkih kolega kakvi doista i jesu.

Dok igraju ovu igru „kruha i igara,“ ljudi gladuju. Naši državnici vrijede manje od smeća u koje nas bacaju. Moj jedini strah je da siromašne duše s fakultetskim diplomama, koje sada moraju prekopavati kroz kontejnere samo da prežive—slučajno ne izvuku ovu dvojicu iz smeća.

Isti inkubator. Moramo pogledati izvore. Obojica su izašla iz istog inkubatora: struktura bivše UDBA-e i jugoslavenskog KOS-a. Više od desetljeća muče nas prijevarom. Bilo da je riječ o HDZ-u, SDP-u, Možemo, DP-u, HSS-u, HSLS-u i ostalim konvertitima da ih dalje ne nabrajam, ili savezu s moćnicima nacionalnih manjina, borba nije između tih stranaka, borba je između političke elite i hrvatskih građana. Znaju da su prezreni. Znaju da su im popularnost mjerila kupljena, proizvedene fikcije plaćenih anketa. Svjesno su izgradili zemlju za nove oligarhe, namjerno gurajući prosječnog Hrvata na rub siromaštva i mentalnog sloma.

Više ne živimo u demokraciji. Živimo u onome što ja nazivam što sam nedavno čuo „demokreatura“—hibrid demokracije i autokracije. U ovom sustavu, pravda je udaljena samo telefonskim pozivom. Visoki dužnosnik podiže slušalicu i odlučuje tko ide u zatvor, a tko ide slobodno, u potpunosti ovisno o tome što služi političkoj agendi dana.
Kad se pitaju o stanju nacije, tvrde da građani žive dobro. Ja ih pitam: Kako bi preživjeli s 150 ili 300 eura mjesečno? Mnogi od naših susjeda nemaju čak ni osnovne stvari, slomljeni od strane države koja ih je sustavno uvjerila da nisu sposobni za normalan život. To je sramota.

Vrijeme je da se ovi muškarci povuku. Ako ne znaju služiti narodu, umjesto globalističkih elita i europskih “ptica grabljivica” koje nas vide kao robove, onda moraju ustupiti mjesto onima koji znaju. Trebamo neovisne predstavnike koji nikada nisu okusili otrov ovih kompromitiranih struktura moći. Trebamo vladu koja vraća ukradeno dostojanstvo svom narodu. Trebamo prestati čekati da oni koji su stvorili našu siromaštinu to i riješe.

Kao što nas podsjeća Psalam 91:4: “Pokrit će te svojim perjem, i pod njegovim krilima naći ćeš zaklon: njegova vjernost je štit i obrana!”

Dok naši politički lideri igraju svoje igre, a crkvene vlasti ostaju tragično nijeme, moramo se sjetiti da pravda pripada višoj sili. Ne boj se. Balon nepravde je napet do kraja i uskoro će prsnuti. Kad se to dogodi, moramo biti spremni izgraditi Hrvatsku koja je za Hrvate, a ne za maske u sjeni. Vrijeme je da se probudimo. Predstava je gotova.

“Ispod mjeseca koji krvari tešku crvenu, Šetam ovim ulicama gdje duhovi logike odlaze umrijeti, Omotan sivocrvenom izmaglicom sintetičkih oluja. Ovdje, u kazalištu „demokreature“, Dva lika nose svoje krune od ukradenog zlata, Leđa im prekriva zastava—pocjepana, poderana, tanka—Tkanina nacije rastrgana za predstavu.

Oni se naginju zajedno, s lijeve i desne strane truleži, Zagrljaj iskovan u hladnoj tinti inkubatora, Gdje duhovi UDBE još uvijek šaptom prolaze hodnicima. Osmjehuju se, ogledalna trikova uvježbane smirenosti, Jer sjekira je zakopana u vrtu siromašnih, A jedna vrana zna mjeru oka svog brata; Ne kljucaju; samo zajedno uživaju u gozbi.

Ispred njih leže gomile sakupljenih pljenova, Valuta gladi, složena u teškim vrećama, Promatrana od strane tihih stražara tame, S naslikanim Joker osmjesima i drvenim motkama, Pazeći da cirkus održava svoj ritam.

Vidim tamo svoje braće i sestre, Mlađi gube svjetlo, stariji su savijeni poput trske, Odjeveni u boje koje su nekad nosili s ponosom, Sada okreću leđa, sklapanjem umorne glave, Hranjenje zemlje solju svog iscrpljenja. Iznad, biskupi stoje u tihom kamenu, Njihove molitve progutale su sive-crvene oblake, Dok u kontejnerima srca s diplomama traže kruh I boje se da bi mogli iskopati arhitekte propasti.

Oni to zovu mirom—tom tišinom jarmu—Dok balon nezadovoljstva vuče prema nebu, Stanjeni težinom laži desetljeća. Nude nam mrvice trideset srebrnjaka, Očekujući da po koljenima dodirnemo pločnik, Ali zrak je rijedak, a napetost pjeva, Nizak, tamni zvuk oluje koja nema ime.

Mislе da je igra dobivena, da su mjesta čvrsta, Da će ‘kruh i cirkus’ spektakli zadržati plimu, A zaboravljaju težinu duše u sjenama. Iza pragа ove autokracije, Gdje pravda zvoni samo za njih, Tražim Onoga koji stoji izvan scenarija.

Neka dijele kartu, neka igraju kraljeve; Ja skrećem oči od zlatnih, šupljih kruna. Iako je država isklesala kanjon u našim prsima I rekla nam da smo mali, slomljeni i izgubljeni, Držim se štita drevnog, stalnog svjetla. Jer kad se dvije brežuljke sruše u prašinu, I kada “demokreatura” skine svoju obojanu masku, Neću se bojati dolaska noći—Njegova krila su jedini krov koji neće pasti.”

Tekst i foto/ Božidar Bebek/ Totalno.HR