Pravednik će živjeti vjerom! Sjećanje na žrtvu Daria Kordića, Život definiran žrtvom za slobodnu i suverenu Hrvatsku
Pišem vam danas ponovno s teškim srcem, potaknut istinom koju mnogi u našem društvu očito žele potisnuti. Postoje imena koja su postala sinonim za borbu za naš nacionalni identitet, i postoji čovjek čija priča ostaje duboko svjedočanstvo ustrajnosti, vjere i cijene lojalnosti. Taj čovjek je naš heroj, Dario Kordić.
Čekao sam par dana da vidim kako dišu naši hrvatski mediji na dan slobode našeg heroja, i bio sam u pravu, sve gore od gorega. Prošlo je mnogo godina otkako je svijet gledao emotivne scene na Plesu, danas Međunarodnoj zračnoj luci nazvanoj po prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, gdje se okupilo nekoliko tisuća hrvatskih domoljuba kako bi dočekali čovjeka koji se napokon vratio kući nakon gotovo 17 godina u zarobljeništvu Haaga i Graza. Sjećamo se suza, ponosa i osjećaja pravde koja je napokon vraćena. Ipak, kada pogledamo stvarnost današnjice, prisiljeni smo suočiti se s devastirajućom istinom, društvo koje se ponosi slobodom dopustilo je da jedan od njih bude bačen u sjenu birokratske hladnoće i političkog napuštanja.
Dario Kordić je odslužio kaznu koju mnogi od nas smatraju drakonskom, teret koji mu je nametnut zbog intenzivnog pritiska međunarodne zajednice i trajnog utjecaja onih koji su nastojali razoriti dostojanstvo naše borbe. Dok su drugi odabrali put kompromisa, prebacujući krivnju kako bi spasili vlastiti ugled, Kordić je izabrao drugačiji put. Nosio je i dalje nosi svoj križ s kršćanskom strpljivošću, odbijajući izdati svoje dostojanstvo ili svoj narod. Dok razmišljamo o njegovom putovanju, moramo se zapitati: kako smo mu zahvalili?
Duboko je sramotno što Dario Kordić, čak i godinama nakon svog povratka, živi u Republici Hrvatskoj bez temeljne priznanosti koju zaslužuje. Ministarstvo hrvatskih branitelja pa čak i društvo političkih zatvorenika, izvršna vlast i strukture moći i dalje odbijaju priznati ono što duboko u srcu znamo da je istina: da je služio kao politički zatvorenik u najistinskijem smislu. Dao je sebe za opstanak hrvatskog naroda i u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj, a ipak je sustavno gurnut u zaborav od strane onih koji mu vjerojatno najviše duguju.
Kako je akademik Josip Pečarić napisao u svojoj knjizi o našem heroju: Živa je istina da mu je to bilo u istrazi ponuđeno preko odvjetnika: ukoliko optuži Tuđmana i Šuška, doći će do nagodbe sa sudom! Da je to napravio, bio bi danas vani na slobodi kao i svi drugi optuženici. Zašto nije? Jer je, kako mi kaže, ponosan na te ljude, ponosan što je bio s njima, ponosan što ih je uopće poznavao. Ne može njih optuživati za nešto što u biti nema veze s njima. Dario nije želio nikoga drugoga optužiti jer nije želio izaći iz zatvora na grbači drugih. Rekao mi je da bi to bilo sramotno, da ne bi mogao s tim živjeti, a najbitnije mu je, što je nekoliko puta ponavljao, ‘da sljedećih deset godina mogu samog sebe pogledati u zrcalu te da mogu uspravno stajati pred svojom obitelji’.
Što čovjeka održava kroz gotovo dva desetljeća zatočeništva? Za Daria, to je živa vjera. Čak i danas, on nam daje riječi milosti, često govoreći svojim sunarodnjacima: “Neka vas Bog sve blagoslovi i neka vam bude utjeha i nada!”
Ovo nisu riječi ogorčenog čovjeka; to su riječi plemenitog vođe čija je snaga oblikovana u vatri nepravde. Moramo se sjetiti kao što je akademik Pečarić rekao, da presuda donesena u Haagu dokazuje samo jednu stvar: da je Dario Kordić Hrvat, i to izvanredan Hrvat.
Dok su se politički režimi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini često udvarali svjetskim silama distancirajući se od takvih osoba—ponekad potaknuti planovima onih koji žele prikriti vlastitu povijest, suština Dariova duha ostaje netaknuta. Kao što je zapisano u svetom pismu: “Jer u njemu se otkriva Božja pravda, od vjere do vjere, kao što je zapisano: ‘Pravednik će živjeti po vjeri.'”
Ne pišem ovo kako bi se zadržavao na “varalicama i zlotvorima” koji su prodali ime našeg heroja zbog političke pogodnosti, nego kako bismo odali počast čovjeku čija je priča primjer iznimne snage. Dario Kordić nije zaboravljen. Ostaje u srcima svoje obitelji, svojih istinskih prijatelja i svih onih koji su utkali sebe u tkanje opstojnosti hrvatskog naroda i trajne ljubavi prema Bogu i našem narodu. Za svijet, on može biti figura uhvaćena u složenosti međunarodnog prava i spletki bivših udbaša. Ali za nas, on je čovjek hrabrosti i duboke vjere. Stojimo uz njega, prepoznajemo njegovu žrtvu i čvrsto vjerujemo da će pravedni zaista živjeti po vjeri. Dario, za nas ostaješ pravedan. Neka tvoja snaga i dalje bude naše nadahnuće.
“Tinta je danas teška, mrlja stranicu istinom koju su dvorane moći pokušale istrljati—tišina koja je prekrila ime poput plašta, a ipak pamćenje gori, sjajno kao tarmac Plesa, gdje pet tisuća srca kuca u jednom ritmu da dočeka čovjeka kući iz sjena Haaga. Sedamnaest godina. Sedamnaest zima hladnog betona i čelika, izgnanstvo isklesano rukama onih koji prodaju čast da bi udovoljili lobistima mrtvog režima, ljudi koji su zamijenili njegovu slobodu za mjesto za stolom dok je on nosio križ koji je pripadao cijeloj naciji. Sjećam se retorike lobista, tihih laži, načina na koji su prikazivali mučenika kao pješaka, ali dok su se drugi povlačili, prebacujući krivnju kako bi spasili vlastitu kožu, on je stajao u tišini, omotan oklopom kršćanskog strpljenja. Nosio je težinu te drakonske presude ne gorčinom zatvorenika, nego tihom odlučnošću čovjeka koji zna da se povijest piše dugo nakon što su suci otišli. Danas hoda među nama, duh u vlastitoj zemlji, odbijen mu status, odbijen glas, odbijena dostojanstva koja pripadaju onome koji je stajao na braniku kada je vatra rasla. Guraju ga prema rubovima zaborava, nadajući se da ćemo zaboraviti čovjeka koji je dao svoju mladost da ime Hrvatska i dalje može biti izgovoreno. Ali zaborav nema moć nad živom vjerom. Slušajte ga—ne govori o osveti. Moli se za utjehu naroda, njegov glas se uzdiže iznad podlih i duhova KOS-a i UDBA-e, podsjećajući nas da istina nije konsenzus, to je uvjerenje. Neka režimi udvaraju moćnicima svijeta; neka guše zapis svojom nepravednošću. U hladnim sobama stranog suda, dokazali su samo jednu stvar: da je, i ostaje, sin ove zemlje, nepokolebljiv, izuzetan i budan. Stoga pišem ovo za rijetke koji se još sjećaju, za one koji znaju težinu križa koji je nosio. Neka arhivi leže, neka političari okreću glave—mi poznajemo čovjeka. U očima vjernih, presuda je izrečena davno: Pravedni ne propadaju u tami. Pravedni žive vjerom. A Dario—Dario ostaje.”
Tekst i foto/ Božidar Bebek/ Totalno.HR
Za mnoge Hrvate Dario Kordić je simbol nepokolebljivog domoljublja i vjere
Proslava svetog Josipa! Dan tihe hrabrosti, vjere i hrvatske nade
