Najveći ulog u Hrvatskoj! Kada Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) i nacionalna sigurnost postane poker večeri
Prije nekoliko dana ušao sam u srce zgrade Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA), očekujući da ću vidjeti visokoenergetsko okruženje analitičara, obavještajnih izvještaja i ozbiljan posao čuvanja naših granica. Umjesto toga, zatekao sam prizor koji je više podsjećao na niskobudžetnu političku satiru nego na unutarnji svetište nacionalne sigurnosti. Tamo, usred operativnog poda, sjedila su dva arhitekta naše trenutne nacionalne “strategije.”
S jedne strane, autokratski premijer Andrej Plenković sjedio je na improviziranom prijestolju, noseći sjajnu zlatnu krunu koja je izgledala kao da je kupljena u trgovini party opreme. Njegova plašt? Pojedena hrvatska zastava prebačena preko ramena, koja je više izgledala kao “razbarušena pobuna” nego “državnički autoritet”. Preko stola sjedio je predsjednik Hrvatske, Zoran zvani “Zoka” Milanović, noseći odijelo tako kičasto oslikano u hrvatsku trobojnicu da se moglo vidjeti iz svemira. Nisu raspravljali o protuterorističkim strategijama ili regionalnoj stabilnosti. Igrali su Texas Hold’em.
Oko njih, agenti SOA stajali su u sinkroniziranoj agoniji. Nisu bili samo frustrirani; držali su se za glave, neki izgledajući kao da su spremni zamijeniti svoje najstrože povjerljive sigurnosne ovlasti za kartu u jednom smjeru do udaljenog otoka. To je zapravo tragična ironija. Mi plaćamo te agente da sprječavaju terorizam, nadgledaju prijetnje i love one koji bi htjeli pretvoriti naš poslijeratni višak eksploziva u oružje masovnog uništenja. Oslanjamo se na njih da osiguraju da se naš teritorij ne koristi za regrutiranje ili logističku podršku ekstremistima. Ali kako to mogu učiniti kada je njihov vlastiti dom u plamenu?
Već dvije duge godine, SOA je, za sve praktične svrhe, bila lišena glave. Nema šefa. Samo brod bez kormila koji pluta Jadranom dok naša dva „državnika“ igraju igru ega vođenu pokera kako bi vidjeli tko je mudriji, jači ili jednostavno najtvrdoglaviji. To je posramljujuće. Dok su ova dvojica zauzeta mjerenjem svog političkog utjecaja, institucija zadužena za zaštitu same osnove naše neovisnosti, našeg suvereniteta i naše ekonomske sigurnosti se rastače zbog interesa stranaka. Kao da su pogledali ozbiljan mandat SOA-e, prikupljanje podataka o vanjskim prijetnjama, analiziranje znanstveno-tehnoloških rizika i zaštitu naše demokracije, i odlučili: “Ne, pretvorimo ovo u reality show umjesto toga.”
Sigurnost Hrvatske nije samo o nama dragi Hrvati i Hrvatice, radi se o našim saveznicima, našim partnerima i našem mjestu u globalnoj zajednici. Ipak, evo nas, gledamo kako dvojica muškaraca tretiraju državu kao privatnu poker sobu. Toliko su usredotočeni na svoju nadmoć da su uspjeli pretvoriti vitalnu obavještajnu agenciju u pozadinu za zastoj. Stajao sam tamo na trenutak, gledajući visokog obavještajnog dužnosnika kako duboko uzdahne dok je promatrao Plenkovića kako provjerava svoje karte, dok je Milanović puhao u zamišljenu cigaru. Htio sam pitati jesu li zabrinuti za oružje, eksplozive ili stabilnost naših granica. Ali, koja je svrha? Nemaju šefa kome bi se izvijestili, a pod “šefovi” u sobi su prezauzeti pokušavajući se međusobno nadmudriti.
To nije samo sramota; to je opasnost. Imamo obavještajne podatke, imamo sustave i imamo stručnjake. Ono čega očajnički nedostaje jest vlada koja razumije da nacionalna sigurnost nije igra visokih uloga koju vode dva Ovna na brdu. Ako je ovo naša “strategija nacionalne sigurnosti,” mislim da bih radije kladio na koze. Barem one znaju da kada trava nestane, prestaneš se ponašati kao kralj i počneš tražiti pravi obrok.
Tekst i foto/ Božidar Bebek/ Totalno.HR
