Povodom Dana državnosti Republike Hrvatske i Dana branitelja Grada Zagreba! “Pedeset priča o hrabrosti, pedeset svjetala koja su se ugasila kako bi naše jutro moglo svanuti u slobodi”
Povodom Dana državnosti Republike Hrvatske, Dana branitelja Grada Zagreba i Dan Grada Zagreba. Danas stojimo u tihom miru Parka branitelja Maksimira, i dok gledamo prema ovom spomeniku, čini se da vjetar nosi odjeke vremena kada je nebo bilo rastrgano grmljavinom, ali su srca našeg naroda bila ojačana nepokolebljivom ljubavlju prema Hrvatskoj.
Ispred nas leži knjiga od kamena, spomen-ploča na kojoj je urezano pedeset imena. Za svijet, to je popis, za mene, to je pedeset priča o hrabrosti, pedeset svjetala koja su se ugasila kako bi naše jutro moglo svanuti u slobodi. To nisu bili samo vojnici, to su bili vitezovi koji su se suočili s brutalnom srbijansko-četničkom JNA agresijom sa samo svojom vjerom, hrabrošću i očajničkom čežnjom da njihovi ognjišta budu sigurna krenuli su hrabro braniti naše Hrvatske domove. Bili su to mladići s anđeoskim licima koji su zamijenili svoju budućnost za našu sadašnjost. Stojeći ovdje, povodom Dana zagrebačkih branitelja i povodom Dana hrvatske državnosti, težina njihove žrtve pritiska moju dušu.
Razmišljam o prirodi ove slobode koju sada udišemo. Naša je zemlja natopljena krvlju, da, ali je također posvećena njome. Ova je zemlja bila razorena okrutnošću rata, ipak se polako, bolno liječila molitvom i tihom, upornom otpornosti onih koji su preživjeli. Ali dok klanjamo glavu, oštar osjećaj krivnje miješa se s zahvalnošću. Koliko smo često, u udobnosti slobode koju su osigurali, prolazili pokraj sjećanja na njihov trud? Koliko smo često dopuštali da se heroji, i oni živi branitelji koji nose nevidljive ožiljke bojišnice, osjećaju nerazumljeno, napušteno ili samotno? To je teška spoznaja. Uživamo u gozbi slobode dok su neki od onih koji su postavili stol ostali gladni u sjenkama zapuštenosti. Danas, u ime svih nas, iskreno i suzno se ispričavam hrvatskim braniteljima. Žao nam je što smo dopustili da buka svakodnevnog života nadjača tišinu vaše žrtve. Oprostite nam za trenutke kada smo okrenuli pogled kad smo trebali pružiti ruku. Dajte nam priliku da ispravimo pogreške, kako bismo osigurali da vaša imena ne budu samo urezana u kamen, već utkane u živo sjećanje svakog djeteta koje ovu zemlju naziva domom.
Pedesetorici čija imena krase ovaj spomenik, i svakom branitelju koji je svoju mladost posvetio snu o nezavisnoj Hrvatskoj, vaša žrtva bila je sidro koje nas je držalo tijekom olujnih vremena. Bilo je vrijedno. Taj san—san o slobodnoj Hrvatskoj, nije bio uzaludan. Dok stojimo ovdje u tišini u gradu Zagrebu, u Gradskoj četvrti Maksimira, sklapamo savez s vašim sjećanjem. Nećemo dopustiti da plamen vaše žrtve iščezne. Naučiti ćemo sljedeću generaciju da je ova sloboda izborena cijenom previše visokom da bi se ikada uzimala zdravo za gotovo. Spavajte sada, u miru Gospodina svemogućega.
Učinili ste svoj dio, napisali ste povijest svojim životima. Mi sada držimo pero i obećavamo pisati sljedeća poglavlja na način koji odaje počast hrabrosti koju ste pokazali kada je svijet bio mračan. Vječnu slavu i beskrajnu zahvalnost vama. Bože vječni, gospodaru života i smrti, zahvaljujemo Ti na darovanoj slobodi i miru po našim braniteljima koji su svoje živote položili za vječne ideale. Zavrijedili su da ih se spominjemo u zahvalnosti i čuvamo od zaborava. Počivajte u Božjem miru, hrvatski vitezovi.
Tekst i foto/ Božidar Bebek/ Totalno.HR
