The “Auf Wiedersehen” Paradox! Autokrat Plenki i najnovija PR predstava, apel hrvatskoj dijaspori: “Molim vas, vratite se kući! Zaista, zaista nam nedostajete” Pola milijuna Hrvata i Hrvatica nestalo, ali tko broji?
U uredima Banskih dvora odigravala se poznata scena. Autokratski Premijer Andrej Plenković, koji trenutno uživa u onome što se čini kao njegova vjećna dekada na vlasti, nedavno je stao pred gomilu mladih iz dijaspore i uputio iskren, iako pomalo neosjetljiv, apel hrvatskoj dijaspori: “Molim vas, vratite se kući! Zaista, zaista nam nedostajete.”
Gotovo je dirljivo. Ako jako zatrepćeš, možda bi čak pogrešno mogao pomisliti da posljednji demografski apel premijera pokazuje stvarnu zabrinutost, a ne očajnički pokušaj da se ponovno napuni baza poreznih obveznika i glasača HDZ-a.
Prošetajmo se stazom sjećanja, što kažete? Prije nekoliko godina, kada je egzodus mladih Hrvata dosezao rekordne brojke, stav premijera bio je zasigurno manje ‘vratite se i donesite svoju energiju.’ Tada je poruka onima koji su pakirali kofere za Dublin, Frankfurt ili SAD bila bliža odrješitoj ‘Auf Wiedersehen, guten Reise.’ Čini se da je premijerov odnos s dijasporom pomalo poput promjenjivog vjetrokaza. Kada treba napuniti blagajnu i glasački listić, oni su njegovi ‘dragi braća i sestre.’ Kada kritiziraju stanje gospodarstva ili beskrajan vrtuljak korupcijskih afera, oni su smetnja.
Pod trima mandatima čvrste autokratske ruke Plenkovića, Hrvatska je svjedočila egzodusu od preko pola milijuna građana. To nije samo greška u zaokruživanju, to je populacija male zemlje koja pakuje kofere i odlazi jer je „lažna demokracija“ na ponudi, iskreno rečeno, bila promašaj. Ipak, premijer tvrdi da ima „bogat program“ za povratnike. Čak je obećao da će oni u dva tjedna vidjeti više bogatstva zemlje nego što prosječni Hrvat vidi u cijelom životu. Možda se čovjek zapita uključuje li to VIP ture po raznim sudnicama u koje njegovi ministri postaju sve učestaliji posjetitelji.
Najduže Vladajući hrvatski „Autokrat”
Plenković je službeno osigurao svoje mjesto u povijesnim knjigama kao najduže vladajući premijer u EU. Kad bi barem ta dugovječnost išla ruku pod ruku s pravim, stvarnim napretkom za ljude koji su ostali. Umjesto toga, imamo vladu koja nacionalni proračun tretira kao osobnu kasicu-prasicu, a birače kao gnjavažu koju treba upravljati PR maglom i praznim govorima. Ironija je toliko gusta da je možeš rezati nožem. On stoji tamo, trlja ruke, vjerojatno misleći kako bi bilo lijepo imati više ljudi za oporezivanje i glasanje, dok njegova vlada ostaje glavni razlog zašto su ti ljudi uopće otišli.
Mladi u Hrvatskoj već su izrekli svoju presudu, i nije napisana u nekom političkom dokumentu. Napisana je na informacijskim zaslonima na Zračnoj luci Zagreb. Na osjećaj “Nestani, prijatelju” koji odjekuje ulicama, premijer odgovara s još retorike o “demografskoj obnovi.” Ako želite da ljudi ostanu, ili se vrate, možda strategija “vladanja strahom i PR trikovima” nije najbolji početak. Kao što stara poslovica kaže: ako vodiš s vrlinom, ljudi osjećaju čast. Ako vodiš kroz tiraniju i korupciju, oni jednostavno kupe kartu u jednom smjeru.
Hrvatska je prekrasna zemlja, bogata poviješću, kulturom i, unatoč najboljim naporima političke elite, otpornim ljudima. Zaslužuje vodstvo koje ne tretira svoje građane kao resurs koji se iskorištava do kraja. Sve dok “Vladar u Vrhu” ne odluči teleportirati se u mirnu mirovinu, ili barem prestane tretirati naciju kao propali startup, može se s sigurnošću reći da će “veliki povratak” ostati točno to što jest: bajka koju priča čovjek koji je očito proveo previše vremena u vlastitoj PR mjehuri. Živjela Hrvatska! Po mogućnosti bez dima, ogledala i beskrajnih “Auf Wiedersehens.”
“Stoji u pozlaćenim dvoranama Banskih dvora, Majstor ukomponiranog pogleda, S dlanovima izlizanim, ne od rada,
Već od trljanja praznog obećanja. Gleda prema horizontu gdje su brodovi isplovili, Gdje pola milijuna duhova, njegovih vlastitih tvorevina, Ostavili ključeve u bravi i snove na kućnom pragu.
“Vrati se,” pjeva on, sirena u odijelu po mjeri, “Donesi svoju energiju, svoj svježi entuzijazam,” Dok iza svojih zuba šumori kalkulator: Manje preostalih predmeta za požeti, manje džepova za pošteni plijen. Demografska suša je pustinja koju je sam stvorio, Ipak je zalijeva maglom PR-a i soli lažnih vijesti.
Kaže izgnanicima da će u dva tjedna vidjeti više nego oni koji su cijeli život kopali po zemlji—Šamar onima koji su ostali, Onima koji znaju gorčinu hladnog kruha, Onima koji su gledali kako se „demokracija“ pretvara u zatvoreno naselje Gdje ključeve drže samo čuvari stranačke iskaznice.
To je bajka o trulu, Kraljevstvo gdje je prijestolje sagrađeno na papirnatim glasačkim listićima A zidovi pojačani skandalom. On je vječni upravitelj, najdugovječniji duh, Skupljajući godine poput ureza na poderanoj palici,
Pripisujući povijest sebi, Dok povijest čeka sa strane da napiše epitaf: Ovdje leži čovjek koji je šutnju potlačenih zamijenio za pristanak.
Jednom je mahao hladno zbogom—Auf Wiedersehen, guten Reisen—Mladima koji su se usudili tražiti nebo negušeno njegovim dimom. Sada moli za rasipnike, Ne za srca, nego za brojke. Ali zrak u domovini postaje tanak,
A mladi su poslali signal preko granica, Poruku urezanu u letu tisuću čekaonica za odlazak: Nestani, prijatelju. Više nas nećeš gaziti.
Mašina je namazana, retorika je zastarjela, Autokrat broji svoje dane dok nacija drži dah, Čekajući dan kad teleportacija počne—Ne za ljude, već za otrov. I kad se oblaci PR-a konačno raziđu, Samo će zemlja ostati, Čekajući da je vole oni koji nikad nisu tražili gospodara.”
Tekst i foto/ Božidar Bebek/ Totalno.HR
