Ticker s vijestima na mom mobitelu zabilježio je, Deset godina na čelu demokrature, Deset godina Svilenog Autokrata, Viva La Plenky!

Transparenti su jučer bili tako uredno razapeti preko neoklasičnih fasada grada da je izgledalo kao da ih je ručno ispeglavao sam premijer. „Deset godina stabilnosti. Deset godina Plenkija,“ pisalo je na njima, font tako elegantan da je praktički zračio mirisom skupog parfema i subvencija Europske unije.

Stajao sam na uglu Trga bana Jelačića, promatrajući čovjeka u zgužvanom kišnom kaputu kako pokušava protumačiti ekran s neonski osvijetljenom proslavom. Prikazivao je montažu: Plenković kako se rukuje s briselskim birokratima, Plenković kako reže vrpce, Plenković kako staloženo gleda u horizont kao da osobno drži tektonske ploče Balkana zajedno.

“Deset godina,” promrmljao je čovjek, stežući plastičnu vrećicu s kruhom koji je koštao više od njegove satnice. “Sjećam se kad je Karamarko bio na čelu. Bio je to kaotičan cirkus ali nekako stabilan. A sada? Sada je to luksuzni, svilenkasti mauzolej.”

Žena je izašla iz cvjećarnice, brišući prljavštinu s pregače. Pogledala me, s bljeskom sarkastičnog zabavljanja u očima. „Deset godina ‘razvojnih skokova’,“ zamrmorila je, pokazujući prema ekranu gdje je Plenković bio pljeskan od strane dvorane odijela. „Trenutno skačem do najbliže rasprodaje da vidim je li mlijeko na pola cijene. To mi je strukturna reforma.“

Oko nas, grad je djelovao kao groznica sanjarenja. “Sektu Svilenog Autokrata,” kako su je lokalni zafrkanti nazvali, zabava je bila u punom jeku. Glasine su govorile da popis gostiju uključuje sve, od bivših ministara koji su trenutno pod “ugodnim” istragama, do hostesa koje su izgledale kao da su upravo izašle iz modnog editorijala. Bio je to kraljevski gozbeni ugođaj najviše klase, gdje je vino teklo kao projekcije BDP-a—napuhano, opijajuće i strogo za one koji su dobili mjesto za stolom.

“Jesi li dobila pozivnicu?” upitao sam ženu.

Nasmijala se, oštar, suh zvuk. “Nisam u sekti. Ja sam samo tapeta. Trebaju im ljudi poput nas da stoje u redovima za juhu kako bi mogli na nas pokazivati i zvati nas ‘kičmom nacije’ dok prolaze u crnim limuzinama.”

Grupa turista je prošla pokraj, zbunjena iznenadnim izlivom patriotske synth-pop glazbe koja je tutnjala iz skrivenih zvučnika. Mislili su da je to festival; lokalci su znali da je to krunidba.

Ticker s vijestima na mom mobitelu zabilježio je: „HDZ slavi neviđeno povjerenje građana, potvrđujući svoj položaj kao temelj moderne Hrvatske.”

„Temelj,” začudio se čovjek u kišnom kaputu, drhteći dok je nalet vjetra poskakivao njegov tanki kaput. „Ako smo mi temelj, davno smo zdrobljeni u šljunak.”

Kad je sunce počelo zalaziti, gradski trg ispunili su vjerni članovi stranke. Kretali su se sa sinkroniziranim samopouzdanjem, držeći čaše šampanjca i pričajući o „strateškom pozicioniranju.” Izgledali su kao da se audiciraju za Netflixovu seriju o politčkim intrigama visokih uloga, dok je ostatak ulice promatrao, vibrirajući tihim bijesom ljudi koji nisu mogli priuštiti ulaznicu u vlastitu zemlju.

“Viva La Plenky,” šaptala je žena, ironično se naklonivši prema golemom ekranu. “On će nas dovesti ravno u propast, i to će učiniti s najsavršenije zavezanom kravatom u Republici.”

Počeo sam odlaziti, a zvuk aplauza jačao je iza mene. Bio je to predivan, dotjeran, zastrašujući prikaz moći. Desetljeće demokratske autokracije, glatko kao saten i jednako zagušljivo. Pogledao sam u džep, još uvijek je bilo dovoljno za toplu juhu.

“Vidimo se za još deset godina,” promrmljao sam u prazni zrak. Ako bismo još bili ovdje, barem bismo stajali u najbolje organiziranim redovima na svijetu. Viva La Plenky, doista.

Tekst i foto/ Božidar Bebek/ Totalno.HR