Waking Up from the Democrature! Bog i Hrvati, neka vas zdrav razum spasi! “Mi smo ovo izgradili, Glasali smo za glatke pričalice, Europljane u odijelima, zaštitnike poretka koji su nas izdavali komad po komad dok su nedjeljom citirali Sveto pismo. Kako smo postali tako slijepi?”
Ekrani u Zagrebu nisu treptali kada je republika napokon istekla; samo su prilagodili svoju kalibraciju boja s modro-plave prijelaznog jesenskog perioda na sterilnu, bešumnu crvenu vječne sadašnjosti. Bilo je to po vremenu naše budućnosti Gospodnjem 2028. godine, iako kalendari koje su tiskale državne zadruge nisu navodili godinu, samo Mandat demokrature, U tijeku.
Iz kafića na trećem katu u Ilici, iza stakla dovoljno debelog da priguši zujanje nadzemnih atmosferskih pročistača, Promatrač je gledao trg. Golubova više nije bilo, zamijenili su ih dron-taksi na niskoj visini koji prate termalne signale onih koji se pridržavaju pravila. Dolje, ukopanih gležnjeva u sivoj kaši klimatizirane veljače, hodali su duhovi nekada živahne jadranske duše. Kretali su se s glavama spuštenim, dlanovima otvorenim, pokazujući mikro-čipirane slojeve kože automatiziranim kioscima koji su dijelili krušne porcije i državom odobrene biltene. Na masivnim LED monolitima koji nadvisuju Trg bana Jelačića, Mramorni Vođa Svileni autokrat Plenković je govorio. Ili bolje rečeno, algoritam koji ga je davno progutao je govorio.
Svileni diktator Andrej Plenković nije viđen uživo od ustavnih promjena ’28., ali njegovo lice ostalo je besprijekorno—izglađeno dubokim lažnim mrežama koje su predviđale ljudsku sumnju i ispravljale je prije nego što bi se pojavila u frontalnom režnju. Njegovi krojeni reveri hvatali su digitalni povjetarac koji u vlažnom zraku nije postojao. Pokraj njega, prikazan u odgovarajućoj sintetičkoj auri, pospani predsjednik hrvatskog naroda Milanović povremeno je izražavao svoje ritualne neslaganje, pažljivo kalibriran, zakonom propisan pantomimski prikaz opozicije dizajniran da građani osjećaju da još uvijek žive u demokraciji.
Nazvali su to demokratura. Stroj upravljanja tiho je zujao, podržavan ostacima starih partijskih mreža, duhovni nasljednici Borgovog skandala, sada evoluirani u tehnokratsko svećenstvo. Gradili su svoj “ratni futurizam”, pripremajući se za klimatske kolapse i pomorske okršaje pretvarajući vlastito tijelo u kod. Glasine su uporno kružile u šifriranom podzemlju darkneta da unutarnji krug pokušava potpune neuronske prijenose, tražeći kiborg besmrtnost kako bi mogli vladati obalom iz staklenih tornjeva dugo nakon što njihova biološka srca prestanu kucati.
Promatrač je polako srknuo kavu. Prava kava je bila preskupa još od prije tri ekonomske reforme. S druge strane stola sjedila je mlada žena, ili ono što je od nje ostalo. Oči su joj bile udubljene od iscrpljenosti, a prsti su joj trzali u ritmu beskrajnog skrolanja. Bila je jedna od onih probuđenih, ostatak otpora koji je na kratko treptao prije velikog digitalnog mraka zime.
„Sutra glasaju,“ šaptala je, glasom poput suhih listova. „Terminal će tražiti da potvrdim nastavak rada kabineta. Ako tri sekunde ne pogledam senzor, automatski se bilježi potvrdan odgovor.“ „Onda ne gledaj,“ rekao je Promatrač tiho.
“Ako ne učinim to, medicinski status mog djeda pada na nulu. Njegova dijaliza prestaje.” Pogledala je gore, suze joj se smrzavale na trepavicama. “Mi smo ovo izgradili. Glasali smo za glatke pričalice, Europljane u odijelima, zaštitnike poretka koji su nas izdavali komad po komad dok su nedjeljom citirali Sveto pismo. Kako smo postali tako slijepi?”
Promatrač je pogledao kroz prozor. Preko trga, skupina turista, ili možda državnih činovnika iz unutrašnjih teritorija—pravila je holografske selfije s svjetlećim spomenikom posvećenim Vječnoj Koaliciji.
„Jer smo svoje duše zamijenili za udobnost ogledala,” odgovorio je Promatrač, tragedija toga pritiskala je kao olovo na njegovim prsima. „Htjeli smo vođe koji odražavaju našu kukavičnost kako se ne bismo morali suočiti sa svojom hrabrošću. Dopustili smo im da definiraju povijest dok povijest nije postala kavez.”
Pružio je ruku preko stola i stavio svoju žuljevitu ruku preko njezinih drhtavih, oštećenih prstiju.
„Brisanje počinje u umu,” promrmljao je, prisjećajući se zabranjenih pamfleta koji su se širili po župama Slavonije i uskim ulicama Zagreba i Splita. „Sve dok se sjećamo tko smo, dok ne dopustimo da oni zauzmu naše misli, oni su ništa. Samo kod. Samo duhovi u stroju.”
Izvan toga, sintetički glas Svilenog Vođe odjekivao je po starim austro-ugarskim fasadama, obećavajući vječnu stabilnost, vječni mir i vječno vladanje.
Promatrač je zatvorio oči. U tišini tame iza svojih kapaka, Jadran je i dalje zujao o kamene zidove Splita, Dubrovnika, divlji, slan i slobodan. Za sada je budućnost bila prazni zid od betona. Ali ljudske duše još uvijek su bile ogledala, reflektirajući svjetlo koje strojevi nikada nisu mogli u potpunosti oponašati. I dok to svjetlo potpuno ne nestane, priča još nije gotova.
“Pogledaj se. Sjediš u modrikastom sumraku dvadeset dvadeset i šeste, Čekajući da budućnost stigne kao pristojan gost, Ne shvaćajući da su brave promijenjene dok si spavao. Kažu ti da je to demokracija—Meka, hibridna sjena u odijelu po mjeri, Demokratura svilenih osmijeha i sterilnih ekrana. I vjeruješ u to. Ili još gore, prelaziš preko propadanja, Utopljavajući ogledala svoje duše dok tvoj odraz Nije ništa više od statične slike i skeniranih barkodova.
Osjećaš li već hladni čelik ispod svoje kože? Oni skiciraju tvoju arhitekturu, Mapiraju granice tvoje poslušnosti,
Dok arhitekti tvog nestajanja—Nepod touch premijeri, pospani predsjednici, Sitni tehnokratski Borgovi u svojim ojačanim tornjevima—Sanjaju o digitalnoj besmrtnosti. Žele prenijeti svoju pohlepu, Ostaviti svoje šuplje, mrtve ruke na polugama moći, Vladati tobom zauvijek kroz deepfakeove i svjetlucave piksele, Duh-država šapće poslušnost u tvoj san. Kakvo gotičko. Kakva užasno elegantna stvar pretvoriti naciju u mauzolej, Trgovati svojom krvlju i dahom za pažljivo odabranu kavez, Dok ti, da, ti, stojiš paraliziran kraj oltara, Klanjajući se samim arhitektima vlastitog izbrisa, Smoleći lisice da čuvaju polomljeni kokošinjac. Zovete se vjernima, Ipak prolazite pored slomljenih, bolesnih, potlačenih, I umjesto toga se klanjate zlatnim idolima kontrole. Trgujete svojom autonomijom za sigurnost okova,
Pretvarajući tisuću godina ognjišta i povijesti U prazninu koja odjekuje, Veliku Ništavnost. Probudi se. Prije nego algoritmi progutaju posljednje od tvog imena. Prije nego što svilenkasti diktatori postanu besmrtni strojevi, I ostaneš bez ničega čime bi vladao Osim ruševina vlastite poslušnosti. Prvo ih izbriši iz svog uma. Neka se iluzija raspukne pod težinom tvog otpora. Jer sloboda nije dozvola koju daje tiranin; To je divlja, neistražena vatra u tvojoj prsima. Bog i Hrvati, neka vas zdrav razum spasi. Ustani, Prije nego budućnost postane grob S tvojim imenom nježno urezanim u kamen.
Tekst i foto/ Božidar Bebek/ Totalno.HR
