God and the Comrades of the Silky Autocrat of HDZ! Kad se stolovi okrenu i karte preraspodijele, gdje će stajati svileni autokrat Plenky? Građani se bude, trljajući san propagande iz svojih očiju
Stigao je iz Bruxellesa, u odijelu i dotjeran, noseći stabilnost poput svilenog plašta. Gledao si ga kako preuzima kormilo, preoblikuje grb, preoblikuje drevno pravo u moderni kavez, demokraturu umotanu u eurogovor, gdje sjena stare garde još tinja, i popisi preminulih sve su dulji—pola milijuna duša izdahne preko granice, raširene poput dima u zapadni vjetar.
Sjećaš se te stare kuće, zar ne? Temelji očišćeni od strane državnih graditelja, zamijenjeni čudnim savezima sklopljenim u mraku—rukovanja sa starom policijom, tihi paktovi s marginom, velika inverzija gdje je crvena postala plava a plava je posivjela i postala oligarhijska. Čak ni Sanader, u svoje dane težeg zlata, nikad nije izveo tako veliku sprdnju. Šešire dolje, promrmljaš prema praznom trgu, dok svilenkasti autokrat smiješi se kamerama, slijep prema gradovima duhova iza njega, dočekujući strane oligarhe dok sirotinja krvari negdje drugdje.
Gledaš prema horizontu u potrazi za znakom—riječ s preko oceana, šapat s rimskog kamena, ili nemogući let svinja —
bilo što da razbije čaroliju nedodirljivog. Čekaš suverenih pedeset mjesta, povraćeni parlament, čišćenje kraljevskog dvora.
Ipak, ispod betona i PR sjaja, ispod hladne kalkulacije moći koja se hrani odsutnošću, vodi se drugačija evidencija. Pogledaj pažljivo korijenje. Čak i za one koji su izgradili tron ohole moći, koji su mijenjali naslijeđe za stolicu u Bruxellesu, koji su zaboravili susjeda u svojoj žeđi za vlašću — čak i za njih, drevni tekst ostaje. Vrata se oslanjaju na milost, a ne na zakon.
Gledao si ga kako izlazi iz sjajnih brošura, obučen u svilenu odjeću i nedodirljivi ego, govoreći jezik Europe dok nosi kraljevski krunu. Andrej—drug ogledala, arhitekt baršunaste kaveza, smiješeći se dok ti je govorio da je država, zemlja, sam dah Jadrana on. Plenky, veliki iluzionist hibridne zore, koji predsjedava kazalištem lažne demokracije. Deset dugih godina gutao si gorku pilulu njegove drskosti. Prihvatio si političku pogrešku, praznu retoriku koja je u ustima imala okus pepela, i pustio si da stoji. Gledao si kako se arogancija odbija od mramornih hodnika, smijući ti se u lice, dok su kompromitirani pastiri na svojim tihim propovjedaonicama zaboravili vatru drevnih tekstova.
Pusti biskupe da šute. Neka PR mašine bruje svojim digitalnim uspavankama moći. Ne treba ti mitrova glava da ti kaže što gori u tami. Otvori knjigu. Poslušaj odjek Korinćanima kako odjekuje protiv staklenih tornjeva Zagreba:
Ni lopovi, ni pohlepni, ni klevetnici, ni prevaranti—bez obzira koliko čvrsto drže glasove, bez obzira koliko odani drugovi se poklone na gozbi—nikada neće naslijediti kraljevstvo Božje. Jer Bog ne vodi evidenciju o parlamentarnim većinama. Ne klanja se prisilnim glasovima, ni državom potpomognutoj korupciji, ni krhkoj taštini muškaraca u svilenim odijelima.
A pogledaj se sada—osjećaš li taj pomak u srži nacije? Iluzija se tanji. Građani se bude, trljajući san propagande iz svojih očiju, izgovarajući riječi koje ruše svaki tron: Dosta! Vaše vrijeme je isteklo. Zato hrabro naprijed. Moć je sjena koju baca umiruće sunce. Nestaje. Puca. Pada u prašinu povijesti, pometena tihim, nezaustavljivim zdravim razumom običnih ljudi koji se sjećaju kako dostojanstvo izgleda.
Djela apostolska, poglavlje dva, stih dvadeset i jedan: “I svatko tko zazove ime Gospodnje bit će spašen.” Zamišlja li to autokrat Hrvatske, pitate se, kad se svjetla u palači ugase, i sladak okus moći pretvori u pepeo? Kad se stolovi okrenu i karte preraspodijele, gdje će stajati svileni autokrat? Ima nade—čak i u sjeni krune. Čak i za one koji su pali.
Čak i za tebe.
Neka nam Bog pomogne, i neka Bog pomogne njima kad se knjige otvore—jer će svila istrunuti, autokrati će pasti, a istina, dugo zakopana pod težinom njihove beskrajne gordosti, napokon će ustati i koračati zemljom sama.
Tekst i foto/ Božidar Bebek/ Totalno.HR
