Ave Plenky, želio bi da ulice plaču! Svilenkasti, možeš nositi krunu nedodirljivog šefa, Iza kupljenih biskupa koji su zaboravili šaptati istinu, iza pajdaša, ucjenjivača, parazita koji se feštaju na Hrvatskoj lešini obale, ali nećeš satrati pravog Hrvata!
Krojač je pritisnuo vruće glačalo na rever šljokastog plavog odijela, njegovi pokreti spori i promišljeni, kao da izravnava same šavove stvarnosti. U raskošnom uredu s visokim stropom koji je gledao na Markov trg, zrak je slabije mirisao na izgorenu vunu i skupu kolonjsku vodu. Ispod, zidina Zagreba nosila je hladnoću blijedog ljeta, ali unutra je temperatura bila pomno regulirana nevidljivim rukama. Sve ovdje bilo je složeno kako bi projiciralo sliku bez napora sposobnosti, demokratsko lice toliko polirano da zapravo nije reflektiralo ništa.
Autokrat demokrature Andrej Plenković stajao je pred ogledalom u punoj duljini, namještajući svilenu kravatu oko vrata. Stranim diplomatima koji su ga posjetili bio je slika moderne europske umjerenosti, jasan u govoru, uglađen, omotan nevidljivom oklopom briselski odobrene tehnokracije. Vidjeli su državnika koji vodi mladu demokraciju duž predvidljivih putova napretka. Nisu vidjeli tiho zatezanje tkanine, način na koji se svila tako čvrsto omotala oko vrata nacije da jedva ostavlja mjesta za uzdah.
Preko sobe sjedila je hrpa ispitivanja javnog mnijenja, svježe s tiska. Brojevi su bili tihi, ali su vrištali istinu koju su PR-mašine godinama pokušavale prepisati. Građani su pogledali izvan vrpci i pomno organiziranih press briefinga. Vidjeli su revolving vrata anonimnih ministara, bezlične figure imenovane samo zbog potpune nedostatnosti ukusa, smisla ili samostalnog razmišljanja, dizajnirane da nikada ne zasjene sunce šefa. Tutto di cappi, mafija savršenog odijela.
Plenković nije trepnuo dok je čitao gornji list. Deset godina na čelu stvorilo je čudnu vrstu izolacije. Za njega država nije bila institucija kojom se upravlja u ime javnosti; bila je produžetak njegove vlastite biografije. L’État, c’est moi, šapnuo je tihim ritmom čovjeka koji je zaista vjerovao vlastitim priopćenjima za javnost.
Popis proturječnosti tlačio je prostoriju, čak i ako čovjek u odijelu nije osjećao ni trunku toga. Kako stranka koja počiva na temeljima kršćanske demokracije i suverenističkog ponosa tiho podržava što god vjetar donese iz liberalnih prijestolnica Europe? Tintom na papiru, Istanbulska konvencija, Marakeški sporazum, potpisano trzajem zapešća, dok je demografski puls zemlje usporio skoro do ravne linije. Stari gradovi su se praznili, mladi su se raspršili po Europi i Svijetu kao maslačak, brzo zamijenjeni uvezenom radnom snagom koja je pokretala prolaznu ekonomiju, tiho planiranu da sastavi novi, poslušniji izborni stroj.
Ipak, aplauz je i dalje odjekivao od istomišljenika, parazita, kupljenih glasova u klupama i ministarstvima, uvježbani zbor koji pjeva u prazno. Plenković se okrenuo od ogledala, s izrazom lica kao maskom nepokolebljive sigurnosti. Otišao je do prozora, gledajući prema drevnom trgu gdje su generacije živjele, nadale se i tiho podnosile. Još je uvijek vjerovao da ima vremena. Vjerovao je da je mehanizam kontrole, kupljena lojalnost, uglađeni govori, neumoljivi napadi na kritičare koji su trošili sate u tiskovnim konferencijama dok je ostatak ispunjavalo samohvaljenje, prevelik da bi propao. U svojim ranijim obraćanjima sat vremena je trošio uništavajući svoje protivnike, a četrdeset pet minuta slaveći vlastiti odraz, potpuno slijep za prazni odjek koji je to proizvelo. Smiješio se tankim, napetim osmijehom, poravnavajući rever svoje svilene jakne.
Dolje, iza kovanih željeznih vrata, jedna jedina kopija lokalnog lista ležala je odbačena na vlažnoj klupi. Na naslovnici se nalazio oštar portret, iskren i neobrađen, sa riječima koje nisu dolazile iz svjetovnih dvorana moći, već iz starijeg, težeg knjigovodstva: “Niti lopovi, niti pohlepni, niti nepravedni”…Vjetar je uhvatio rub novina, prevrnuvši ih, dok je grad u skupljajućem sumraku čekao stvarnost koju nijedna svila nikada ne bi mogla sastaviti.
“Hodaš mramornim hodnicima u krojenoj svili, narcisoid obavijen zastavom lažne demokracije, smiješeći se iza stakla dok tlo ispod prerađa u pepeo. Gledaš se u ogledalo i šapćeš: „Država, to sam ja.“ A PR strojevi ližu ti čizme, polirajući krunu šefa svih šefova, capo osuđene kuće, trgujući dušama za glasački stroj, puneći ministarstva duhovima koji nemaju okus, miris, samo poslušnost. Desetljećima si mjerio svoju taštinu u satima: šezdeset minuta da izrežeš svoje rivale u prah, četrdeset pet da pomaziš broncu vlastite statue. Ave Plenky, želio bi da ulice plaču. Umjesto toga, vjetar samo nosi tihi urlik umorne zemlje—zemlje koja je prodana, njezini ljudi razasuti na strane obale, dok se nova lica pečatiraju na glasačke listiće poput uvezenih proizvoda. Potpisuješ tradiciju u baršunastim sobama, držeći lijevo dok propovijedaš desno, moderni diktator u demokratskom izdanju, smijući se u lice onima koji su vjerovali tvojim praznim riječima. Podigni pogled, Silky Plenky. Iza kupljenih biskupa koji su zaboravili šaptati istinu, iza pajdaša, ucjenjivača, parazita koji se feštaju na lešini obale. Pogledaj prema teškim vratima višeg kraljevstva. Sjećaš li se teksta? Pažljivo slušaj drevne odjeke urezane u kamen: Ni lopovi, ni pohlepni, ni prevaranti,
ni nepravedni neće naslijediti kraljevstvo Božje. Nisu tvoje lažno stvorene većine. Nisu tvoji kupljeni parlamentarni glasovi. Nije svila na tvojim ramenima, niti ukradeni kruh zemlje koju si pljačkao. Možeš vladati hibridnom državom.
Možeš nositi krunu nedodirljivog šefa. Ali kada se baršun raspadne i kamere se ugase, reci mi, Svilenkasti—kako ćeš se probiti pored Njega?”
Tekst i foto/ Božidar Bebek/ Totalno.HR
