The Rise and The Fall of the Democrature! Sjena Plenkovićeve Svilene autokracije, stroge linije ekstremnog marksizma i glatke konture liberalizma

Gotovo desetljeće politički krajolik Hrvatske oblikuje tiha, podmukla transformacija. Ono što je nekada bilo osnovano kao demokratska republika postupno se pretvorilo u nešto potpuno drugo — “demokraturu”, hibridni režim u kojem demokratska fasada Autokrata HDZ-a i Hrvatske vlade skriva duboko ukorijenjenu autokraciju. Na čelu ovog sustava stoji premijer Andrej Plenky Plenković, lidera kojeg kritičari sve češće nazivaju “svilenim autokratom” koji je sustavno usmjeravao zemlju prema mentalnom očaju i financijskim teškoćama.

Uspon „demokrature“

Politička znanost definira autokraciju kao sustav vlasti u kojem je moć koncentrirana u rukama jedne osobe ili male, izolirane elite. U takvim režimima sudjelovanje građana je zanemareno, transparentnost praktički ne postoji, a značajna opozicija je neutralizirana. U Hrvatskoj, ovaj prijelaz nije se dogodio preko noći. Promatrači primjećuju da je nakon početnog razdoblja prilagodbe sadašnja vlast koristila političku lukavost, institucionalnu kontrolu i stratešku obmanu kako bi konsolidirala moć. Rezultat je hibridna država, demokratska u nazivu, ali autokratska u praksi. Građani se snalaze u političkoj stvarnosti u kojoj se javna sredstva navodno troše kroz neprestane afere, dok nova kasta mladih oligarha i lojalista uživa u plodovima bespogovorne poslušnosti.

Uzimanje povijesti i veterana pod kontrolu

Jedno od najosjetljivijih područja hrvatskog društva, naslijeđe Domovinskog rata i dostojanstvo pravih ratnih veterana, nije ostalo netaknuto ovom političkom promjenom. Kritičari tvrde da su određena udruženja veterana preuzeta, svedena na poslušne frakcije koje se podržavaju državnim resursima umjesto da služe kao moralni kompas društva. Ovakva dinamika jasno je vidljiva svake godine 5. kolovoza u Kninu tijekom obilježavanja Oluje. Umjesto da se odaju počasti zapovjednicima i generalima s prve crte koji su branili zemlju 1995., sjedala u prvom redu na službenim ceremonijama često zauzimaju političari, stranački lojalisti i osobe čija prošlost i dalje izaziva intenzivnu javnu raspravu jer su bili suradnici zloglasne UDBA-e i doušnici Jugoslavenskog KOS-a, a ima ih mnogih koji su činove kupili drukajuči za čelo demokrature ili uspavanog Predsjednika Hrvatske Zorana Zoke Milanovića. U međuvremenu, mnogi pravi ratni heroji navodno bivaju gurnuti na marginu, birajući šutnju ili odsutnost umjesto sudjelovanja u onome što kritičari opisuju kao politički maskenbal. Ovu razočaranost dodatno pojačava percepcija razbijenog političkog vodstva u svim sektorima. Od upravljanja do dodjele vojnih odlikovanja, za koja kritičari tvrde da su ponekad dodjeljivana više zbog političke ulizivanja nego zasluga, establišment je potaknuo široko rasprostranjeni javni cinizam.

Cijena Tišine i Oportunizma

Otpornost ovog političkog modela uvelike ovisi o javnoj iscrpljenosti i institucionalnom kukavičluku. Analitičari ističu da su strah i oportunizam paralizirali različite segmente društva, uključujući intelektualne i vojne krugove, koji biraju financijsku sigurnost i bliskost državnim i europskim fondovima umjesto da govore istinu vlasti. Međutim, politički valovi su poznati po svojoj nepredvidivosti. Metafora nacionalnog obračuna, političkog tornada koji pohara državu od demokrature odražava sve jači osjećaj da je trenutni status quo neodrživ, kako inflacija, izoliranost građana, korupcijski skandali i sustavna iscrpljenost sve više pritiskaju, sustavni umor sve više opterećuju obične građane, tolerancija prema hibridnom upravljanju doseže svoje granice.

No za neke koji vole to upijati kroz priču, evo jedne priče za njih da lakše probave Svilenu demokraturu.

“Zrak u Zagrebu nije mirisao na kišu prije nego što je oluja počela; mirisao je na stari pergament, ustajalu birokraciju i tihu, tešku trulež desetljeća koje nije bilo življeno. Deset godina grad je postojao u stanju suspendirane animacije. Bio je to mjesto gdje je sunce i dalje sjalo po baroknim vrhovima Gradeca, a kafići na Ilici i dalje su zujali lijenim ćaskanjem jutarnjih stalnih gostiju, no ispod površine, puls nacije bio je prigušen. Zvali su to demokracijom, ali svaki tko je uhvatio umorno oko stranca u tramvaju znao je istinu: to je bila demonkratura. Uglađen, moderni zatvor izgrađen s fondovima EU i poliran glatkim, diplomatskim rukama čovjeka koji je mogao govoriti jezik Bruxellesa dok tiho zaključava vrata iznutra. U samom središtu toga sveprisutno je hodao Svileni Autokrat. Premijer Plenković prolazio je kroz glavni grad poput duha nezaslužene milosti. Gledati ga s terase kafića bilo je poput svjedočenja majstorskoj lekciji u prilagodbi. U mladosti je proučavao stroge linije ekstremnog marksizma i glatke konture liberalizma, rano učeći da je ideologija samo ormar. Kad je prije deset godina preuzeo kormilo države, nije to učinio dramatičnim udarom, već tihom, jezivo učinkovitom vještinom kameleona koji mijenja boju na kori umirućeg stabla. Smiješio se kamerama, prilagođavao europske manžete i vodio zemlju korak po korak u mentalno očajanje i financijski kolaps, sve dok je recitirao statistiku koja je postojala samo na papiru. Ipak, čak i svileni plašt se para kad vjetar promijeni smjer. Počelo je kasno poslijepodne. Nebo iznad planine Medvednice nije se zamračilo oblacima, nego iznenadnim, bijesnim vrtlogom, hrvatskim tornadom sirove, dugo potisnute moći, rođene iz kolektivnog umora naroda koji je predugo bio vođen žedan preko vode. Po asfaltu Zrinjevca trčao je Autokrat. Slika je bila groteskna i tužna u isto vrijeme. Na glavi mu je sjajila zlatna kruna, apsurdno svjetlucajući u umirućem svjetlu, dok mu je iza leđa lepršao poderani, na moljce izranjeni ogrtač, grubo sašiven od crvene, bijele i plave boje hrvatske zastave. U rukama je držao teške, ispupčene vreće državnog novca. Dok je trčao, saplićući se o vlastite polirane cipele, vreće su propuštale. Hrskavi novčanici i zlatnici padali su na pod, odskočili poput tužnih suza koje je ispustio otet u žurbi.
Iza njega je zagrmilo tornado, a u njemu je bjesnio pravi lik Hrvatske. Bili su mladi i stari, noseći transparente i zastave koje su izblijedile od godina šutnje. Nisu skandirali; kretali su se s teškom, pravednom odlučnošću. S rubova gomile, leteća jabuka pogodila je bježećeg premijera točno u leđa. Druga je udarila u njegovo rame. Nije se osvrnuo. Nije mogao. Godinama je gradio svoju kastu. Uzgojio je novu vrstu mladih oligarha, muškaraca i žena koji su klimali glavom uz njegovu praznu retoriku dok su tiho dijelili plijen. Kupovao je udruge veterana kao kokošinjce, bacajući im kosti plaćene skandalima koji bi i najlegendarnije lopove balkanske povijesti postidjeli. Na čelu tog kaveza stajao je Tomo “Medvjed” Medved, ministar za branitelje, čija je lojalnost kovana u kasnonoćnim telefonskim pozivima i gorkom okusu pelina. Medved je vodio partijsku vojsku poslušnosti, osiguravajući da, bilo da je netko pravi ratni veteran ili profiterski duh rata, dobije dovoljno hrane da ostane šutljiv. Tragedija toga pisala se svakog petog kolovoza u Kninu i tijekom cijele godine. Promatrač, koji je tiho stajao u sjeni kamene arkade, sjećao se tribina stadiona pod žarkim dalmatinskim suncem. Prednji redovi, mjesta namijenjena muškarcima koji su zapravo slomili srpskog neprijatelja u ljetnoj vrućini 1995.—rutinski su bili otuđivani. Umjesto toga, bila su popunjena političarima, tehnokratima, korumpiranim posrednicima i bivšim suradnicima stare UDBA-e i KOS-a, uz ljevičarske licemjere koji su se klanjali državi koju su voljeli samo zbog privilegija. U međuvremenu, pravi heroji, zapovjednici i generali koji su zemlju osvojili krvlju i blatom, bili su gurnuti na rubove. Ostanak kod kuće im je bio draži, zgroženi inflacijom činova gdje su oni koji se dodvoravaju i ližu dupe demokraturi i ljenčini s Pantovčaka, dobivali generalske zvijezde poput jeftine slatkiše u supermarketu, zahvaljujući pospanoj, ravnodušnoj predsjednikovoj volji i neznanju koja je dodjeljivala odlikovanja svakome tko je najdublje poljubio prsten Plenkovića i Milanovića. Koji dvojac, pobratimi. Sramotna tišina paralizirala je generale. Oni su zamijenili svoju čast za državne mirovine i europske potpore, zadovoljni što plešu na maskenbalu koji je sada dolazio do uskoro vrlo brzo nasilnog, neizbježnog kraja. Na ulicama Zagreba, maskenbal se počinjao skidati. Autokrat je stigao na rub grada, prema autocesti koja vodi prema jugu, očajan za obalom gdje je njegova elita gradila svoje vile uz more. Ali i građani su bili tamo. Promatrač je gledao kako skupina starijih žena, čije su ruke bile ispucale od desetljeća preživljavanja povijesti, stupa na njegov put i baca mokre ručnike na asfalt. „Ovo je za sve vas,“ odjeknuo je stari glas kroz trg, oštar kao lomljivo staklo. „Uzmite svoje ručnike, idite do vašeg Jadrana i uživajte. Ali znajte čije je more zapravo. Tornada moći prošla je, ostavljajući iza sebe prazne ulice glavnog grada. Zlatna kruna ležala je odbačena u kanalu, pregažena pod nogama. Vreće s novcem bile su prazne, spljoštene i bez života. Autokracija—ta krhka tvrđava usredotočenog pohlepnog uma, gdje se nijedan glas nije mogao čuti—pukla je širom. Tihovanje straha bilo je prekinuto. Živjela Hrvatska, tiho je promatrač šaptom rekao u skupljajuću se sumračnu večer, gledajući kako posljednji papirnati novci lete na vjetru. Živjela demokracija, prokleta autokracija. Bog neka im pomogne svima, jer obračun je napokon stigao kući.

Hrvatska se nalazi na kritičnoj prekretnici. Budućnost nacije ovisi o povratku istinskoj demokratskoj odgovornosti, transparentnosti i vladavini prava. Demokrature opstaju zahvaljujući apatičnosti građana, ali povijest pokazuje da javna osviještenost i zahtjev za stvarnom reformom mogu razoriti i najukorijenjenije političke elite. Živjela Hrvatska—zemlja definirana pravom slobodom, transparentnošću i pravdom za sve svoje građane, daleko od sjena autokracije.

“Pogledaj se, hodaš zlo u odijelu po mjeri, Svilenkasti autokrat naše omiljene uličice, Okružen zlatom dok je zastava samo poderani plašt Koji za tobom vijori dok letiš iz doline. Oh, Plenky! Pogledaj kako trčiš! Vukući vreće ukradenog novca pod zagrebačkim suncem, Dok zlatni dobloni i svježi euro novčanice padaju za tobom, Ostavljajući trag svakog obećanja koje si morao prekršiti. Sjećaš li se prve godine? Kad je kameleon mijenjao kožu, Previše gladak da ga uhvatiš, previše lukav da ga zamka ulovi, Vodi državu poput luksuznog broda Pravo na stijene lažno pripremljene karte. „Demokratura“, tako je zovu—zar to nije slatko? Gdje je glasački listić čarolija izvedena na ulici, I oligarsi plješću tvojoj marksističko-liberalnoj pjesmi, Sve dok čekovi prođu i ništa ne krene po zlu. Kupio si veterane kao kokoši u kokošinjcu, Bacio im nekoliko kostiju iz svog najvećeg skrovišta. ‘Bear’ Medved je na liniji, pravi ponoćne pozive, Dok pravi heroji šute van zidova. Da, Knin je maskenbal, zar ne, prijatelju? Gdje prednje redove zauzimaju lopovi do kraja—Bivši špijuni, sadašnji prevaranti, zauzimaju sav prostor, Dok se generali koji su se borili izgurani.
Supermarket činova, podijeljenih pitomima, Dok kukavice šute i igraju igru. Pa namjesti svoj svileni kravatu, oh kralju globalista, Pažljivo slušaj zvuk oluje na krilu. Čuješ li to? To nije samo vjetar na ulici—To je tornado građana, kako marširaju svojim nogama. Imaju trule crvene jabuke, i tvoje ime, I gotovi su s pravilima tvoje namještene male igre. Dakle, uživajte u vila uz obalu dok je prilika dobra, Objesite svoje ručnike na plaži na Jadranu. Jer maskenbal umire, glazba je izlizana, A uskoro-politički-gubitnik je spreman odustati. Živjeo otpor! Živjela podjela! Bože, pomozi ovoj zemlji, I zaboga, sranje da ugasi vašu demokraturu.”

Tekst i foto/ Božidar Bebek/ Totalno.HR