Hrvati kao „roboti na daljinski upravljač“! Moramo se osloboditi političkog stroja autokrata i konvertita, Jer Bog nam nije dao duh straha, nego duh moći, ljubavi i razboritosti
Uvijek sam vjerovao da riječi mogu promijeniti zemlju. Obično bih stajao na kraju političkih skupova, zapisivao, olovka se vrtjela oko mojih umornih prstiju, i govorio sam svojim prijateljima da povijest nije mrtva stvar zakopana u arhivima, bila je živo, dišuće biće koje možemo oblikovati vlastitim rukama. To vjerovanje bila je moja prva pogreška. Ljudi ne mijenjaju način na koji žele, oni se prilagođavaju. Oni postaju… nešto drugo.
Kad sam prvi put čuo riječ u političkom prostoru Borg šaptom u slabije osvijetljenoj taverni na kaldrmom ulicama Zagreba, nasmijao sam se. „Borgovi neosjetljivosti,“ ponovio sam, osjećajući oštrinu sarkazma na jeziku. Bila je to šala, uvreda uperena protiv gradskog vijeća, protiv hrvatskog parlamenta koji je izgledao kao da ga vode lutke na daljinskom upravljaču. Ipak, što sam više slušao, to se šala pretvarala u hladni, metalni odjek u mojoj glavi.
Bio je četvrtak krajem listopada. Zrak je mirisao na kišu, vjetar je povlačio zastore mog stana. Gledao sam večernje vijesti kad se na ekranu pojavilo poznato lice, njegov osmijeh klizav poput lavandinog spreja koji je držao, nova kampanja vladajuće stranke, HDZ-a. Kamera je prelazila preko sjajnog montažnog prikaza turista, jahti i nasmijanog premijera koji je već bezbroj puta hvalio kako hrvaški “rejtingi rastu”, da je “budućnost svijetla”, da je “naš narod prosperitetan.”
Iza osmijeha, vidio sam isti popis imena koji se pojavljivao na svakom sastanku javnih nabava, ista zatvorena vrata gdje su se sklapali poslovi, ista prazna obećanja koja nikada nisu stigla na ulice po kojima je moja majka još uvijek hodala na tržnicu s košarom punom uvelih salata. Sjetio sam se noći kada je moja susjeda, došla kući iz tvornice, lice joj naborano od umora, oči progonjene. Spustila je torbu na pod i šaptala: „Nedostaje mi moj sin“, prije nego što je upalila televizor, jer tako smo svi bježali u lažnu utjehu svijeta koji nam je govorio da smo sigurni. Te noći sam otišao u kuhinju, skuhao gorku kavu i gledao u strop. „Ako smo svi ovce na pokretnoj traci,“ promrmljao sam u praznoj sobi, „tko će isključiti utičnicu?“
Odgovor je došao idući dan, ne kao otkrivenje, već kao zvuk, metalni udarac koji je odjekivao ulicama Zagreba. Bio je to automobil, star i pohaban, s motorom koji je škripao poput ranjene životinje, zaustavljajući se ispred dvorana Vlade, gdje se sastajalo njihovo vijeće konvertita. Skupila se gomila, šaroliko društvo umirovljenika, studenata, majki s dječjim kolicima i nekoliko zapuštenih muškaraca koji su stiskali letke na kojima je pisalo: „Magla lavande mora se povući.”
Našao sam se usred svega toga, držeći izgužvani rokovnik, isti onaj koji sam prije nekoliko godina koristio za planove političkih lekcija. Letak je bio tiskan mojom rukom, riječi na stranici bile su manifest koji sam sastavio mjesecima prije, ali nisam se usudio distribuirati: “Mi nismo roboti na daljinski upravljanoj pozornici. Mi smo građani. Zahtijevamo transparentnost, odgovornost i vladu koja služi narodu, a ne oligarhiji.”
Glas se uzdigao iznad šapata, glas koji sam prepoznao, Matej, lokalni konobar koji mi je jednom poslužio čašu crnog vina. Bio je umoran od „ljubaznih razgovora“ kojima su političari nastojali prikriti smrad svoje izdaje. „Dosta!“ povikao je, glasom koji je pucao poput biča. „Dosta lavande! Predugo udišemo njihov parfem dok je pravi miris, naša glad, naša bol, zakopan ispod njega!“
Skupina se potisnula naprijed. Vrata Vlade, Sabora i Gradskog vijeća su se zalupila i prvi val prosvjednika je provalio unutra. Osjetio sam nalet adrenalina, električni strujni udar koji je tjeralo moje srce da lupa poput ratnog bubnja. Ovo više nije bila filozofska rasprava, bio je to čin, proboj, iznenadna pukotina u zidu koji nas je držao tišima desetljećima. Unutra su vijećnici, ministri, zastupnici već sjedili, lica im blijeda, oči su im skakale između prestravljenih i prkosnih. Vođa dominantne stranke, čovjekovo ime kojeg nisam mogao izgovoriti a da ne osjetim trnce gorčine, polako je ustao. Pokušao se nasmijati, ali njegov je osmijeh ispao bezizražajan, poput maske koja je izgubila elastičnost. „Praviš pogrešku,“ rekao je, glas mu je drhtao. „Ne razumiješ složenost upravljanja.“
Koračao sam naprijed, osjećajući kako svi pogledi u sobi bivaju uprti u mene. Ruke su mi drhtale, ali je glas bio stabilan. „Mi razumijemo jednu stvar,“ rekao sam. „Razumijemo da ste nam prodavali miris lavande dok stvarni smrad korupcije trune ispod. Razumijemo da ste našu zemlju pretvorili u pozornicu za vaše lutke, a da smo mi publika koja je bila prisiljena pljeskati.“
Pao je šut, gust poput magle. Prekinula ga je mlada žena iz stražnjeg reda, s očima punim bijesa. „Ja sam Ivana, učiteljica,“ viknula je. „Moje učenike uče pamtiti datume, a ne razmišljati. Došla sam vam reći da više neću dopustiti da moja djeca odrastaju u zemlji u kojoj moraju moliti za najmanju poslasticu nakon što podmire račune.“ Savjetnici su se pogledali, njihova pribranost pucala je. Gradonačelnik, Premijer, predsjednik Sabora, ustali su, koljena su im drhtala. „Što želite?“ upitali su, glasom tek iznad šapata.
Izvukao sam bilježnicu, prelistavajući stranicu na kojoj sam napisao prvi put nakon mnogo godina. Bio je to popis zahtjeva, ne grandioznih obećanja nego konkretnih akcija: Potpuna transparentnost svih javnih ugovora – svi dokumenti trebaju biti objavljeni online unutar 72 sata od potpisivanja. Nezavisna revizija financiranja stranke – više nema skrivenih donacija od oligarskih obitelji. Vijeće građana – tijelo nasumično odabranih običnih građana koje sjedi u svakom parlamentarnom odboru, s pravom veta. Medijski nadzor – neovisno vijeće koje nadzire državne emitere zbog pristranosti, s pravim kaznama za kršenja. Podigao sam bilježnicu. „Ne tražimo čudesa,” rekao sam. „Tražimo naše ustavno pravo da budemo saslušani, da budemo zastupljeni, da budemo ljudi.”
Soba je eruptirala. Neki su vijećnici, zastupnici i ministri vikali u znak prosvjeda, drugi su utihnuli. Sigurnosni službenici, koji su stajali poput kipova, počeli su se kretati, lica su im bila mješavina zbunjenosti i dužnosti. U kaosu sam vidio čovjeka, možda šefa kabineta premijera, koji je stiskao aktovku, prsti su mu se zabijali u drvo kao da ga može učvrstiti za stvarnost od koje je pokušavao pobjeći. Zatim, iz hodnika, zvuk je probio buku: rafal pucnja. Nije bio pravi pištolj, samo glasan, metalni zvuk kad je motor starog automobila zatajio, odjekujući kroz mramorne hodnike. Gomila je zadrhtala, a zatim se, čudno, smirila. Zvuk nas je podsjetio da smo još živi, da još imamo puls u venama ovog grada.
Policija, koja je konačno stigla, nije naišla na nasilje, već na otpor. Skupina mladih muškaraca u majicama na kojima je pisalo ‘Dosta lavande’ stvorila je ljudski lanac, blokirajući vrata i odbijajući dopustiti policajcima da nas rasprše. Osjetio sam kako moje ruke ponovno posežu za bilježnicom i shvatio sam važnost ovog trenutka. Nije se radilo o jednom govoru; radilo se o pokretu. ‘Reci im da nas neće ušutkati,’ viknuo sam prema policiji. ‘Nećemo dopustiti da naše glasove zamijenite lažnim mirisom.’
Oklijevali su, a u tom oklijevanju, nešto se promijenilo. Stariji policajac, njegova odora mrljama od ranije kiše, zakoračio je naprijed. Spustio je oružje, pogled mu je omekšao umorom. „Imate pravo biti saslušani,“ rekao je tiho, gotovo sam za sebe. „Ali također imate pravo biti sigurni. Hajde da nađemo način za razgovor.“ Napetost je popustila, masa se polako razišla, ali ne poražena. Napustili smo vijećnicu, Vladu, Sabor s uzdignutim glavama, bilježnice stisnute poput štitova. Miris lavande koji se nekoć držao u zraku zamijenio je sirovi, oštar miris kiše na kamenu.
U tjednima koji su uslijedili, naše aktivnosti su se povećale. Postavili smo improvizirani „Trg Istine“ u srcu Zagreba, mjesto gdje su građani mogli objavljivati dokaze o korupciji, gdje su volonteri prevodili pravni žargon u jednostavan jezik, gdje je mala ekipa novinara, ljudi koji su bili marginalizirani od strane glavnih medija, prenosila uživo rasprave o pitanjima koja su nam bila bitna. Imao sam osjećaj da stojim na tom trgu, moj glas pojačan posuđenim zvučnikom, obraćajući se publici koja je narasla od nekoliko stranaca do mora poznatih lica.
„Nismo roboti,” rekoh, „i više nećemo biti pod kontrolom hirova pseudo političara. Mi smo ljudi koji grade zidove, koji sade masline, koji odgajamo svoju djecu. Mi smo oni koji znaju pravu cijenu jeftine poslastice nakon što se računi plate. I mi smo oni koji će odlučiti tko će nas voditi.”
Iz mase se digao šapat, val potvrde koji je djelovao kao da se plima okreće. Mladi dječak je zakoračio naprijed, s očima punim svjetlosti, i pružio mi zgužvan komad papira. Na njemu je pisalo: „Hvala što ste nas podsjetili da možemo biti više od ovaca.”
Pokret se proširio izvan Zagreba. U Splitu, u Zadru, u malom selu blizu granice, obični građani, seljaci, učitelji, medicinske sestre, počeli su vlastite „Trgove Istine“. Osnovali su građansko vijeće, održavali improvizirane debate, zahtijevali da se snimke sjednica vijeća objave na mreži. Mediji, koji su nekada bili magla lavande, počeli su se razbistriti. Nezavisne i državne televizije, osnažene našim pritiskom, emitirale su istraživačke priloge koji su otkrivali skrivene kanale financiranja koji su godinama hranili vladajuću stranku. Javna osuda prisilila je parlamentarni odbor da se sastane, uključujući slučajno odabrane građane, kako smo zahtijevali.
Kad je prvi izvještaj revizije objavljen, bilo je to kao da je bomba odjeknula u mirnom gradu. Imena oligarskih obitelji, fiktivnih tvrtki i offshore računa bila su navedena u oštroj crno-bijeloj boji. Stranka premijera, HDZ, suočila se sa skandalom koji se nije mogao sakriti ni ispod jednog tepiha. Promatrao sam s prozora svoje kuhinje kako je zgrada gradske vijećnice, zgrada Vlade, Sabora, koja su nekada izgledale poput monolita, okružene gomilom koja je uključivala iste muškarce i žene koji su nekada sjedili iza njezinih vrata. Gradonačelnik, Premijer, šef Sabora, ponizni, iskoračili i rekli: ‘Čuli smo vas. Promijenit ćemo se.’
Nije bilo savršeno. Put ispred ostao je pun prepreka, još uvijek su postojali oni koji su se držali vlasti, još uvijek oni koji su pokušavali prikriti smrad parfemom. Ali miris lavande više nije skrivaio trulež, bio je zamijenjen sirovim, iskrenim mirisom kiše na kamenu, znoja, nade. Vratio sam se svom blogerskom poslu, ne zato što sam želio plaću, nego zato što sam shvatio da je građanska volja – obrazovanje—pravo obrazovanje—najmoćnije oružje protiv Borgova neosjetljivosti. Moji prijatelji više nisu učili napamet datume, učili su razmišljati, postavljati pitanja, uključivati se.
Jedne večeri, nakon dugog dana, otvorio sam vrata i zatekao Anu susjedu kako stoji na mom pragu, s laganim osmijehom na usnama. „Nedostajao si mi,” rekla je, glasom mekim. „Večeras ćemo imati malo uživanje, neke svježe smokve i sir. Nije puno, ali naše je.” Ušla je unutra, a miris doma, svježeg kruha i kuhane juhe, ispunio je prostoriju. Osjetio sam val zahvalnosti, snažnu potvrdu da obični trenuci za koje smo se borili imaju važnost. Svijet izvan još je vrvio politikom, igrom moći, ali unutar ovih zidova postojao je tihi, postojani otpor. I tada sam shvatio, to je prava pobjeda. Ne rušenje jednoga režima, nego obnova prava naroda da govori, da bude saslušan, da voli i živi bez straha. Dok su biblijske riječi odjekivale u mom umu, zvučale su jače nego ikad: „Jer Bog nam nije dao duh straha, nego duh moći, ljubavi i razumnog uma.“ Magla lavande se povukla. Zrak je bio čist. I prvi put nakon dugo vremena mogao sam disati—zajedno sa svojim susjedima, svojim prijateljima, svojom zemljom. Borba za istinu će se nastaviti, ali sada je imala temelj nade, izgrađen ne na velikim govorima, nego na običnoj hrabrosti običnih ljudi koji su odbili postati strojevi. I to, znao sam, bio je početak nove priče za Hrvatsku—priče koju ćemo pisati vlastitim rukama.
“Više nego ikada, danas su čovječanstvu potrebni heroji Kristove ljubavi – da sagrade što je porušeno u ljudskim dušama; da izliječe što je bolesno; da poviju što je ranjeno; da svežu što je slomljeno; da utješe što je žalosno; da obrišu suze onima što plaču” (Blaženi Alojzije Stepinac)
Autor/ Božidar Bebek/ Totalno.HR/ AI Foto/ Totalno.HR
