Proslava svetog Josipa! Dan tihe hrabrosti, vjere i hrvatske nade
Danas se kalendar okreće prema jednoj od najomiljenijih osoba u kršćanskoj tradiciji, svetom Josipu, stolaru iz Galileje. On nije svetac velikih govora ili vatrenih čuda, već stalnih ruku, skromnog rada i srca koje je slušalo Božji šapat. Za mnoge od nas, posebno one koji se okupljaju u crkvama diljem Hrvatske, Josip je više od biblijskog lika, on je nebeski zaštitnik obitelji, očeva, muževa, bolesnih i umirućih. Kad pomislim na Josipa, tri riječi mi padaju na pamet: poslušan, tih i jednostavan. Rođen kraljevskog podrijetla, a ipak živeći kao zanatlija, zarađivao je za život čekićem i dlijetom, oblikujući drvo onako kako je oblikovao svoj život, strpljivo, odgovorno i bez pompe.
Priča o Josipu naglo se mijenja u trenutku kada otkrije da je njegova zaručnica, Djevica Marija, trudna prije nego što su živjeli zajedno. U kulturi koja je cijenila čast iznad svega, njegov je prvi instinkt bio zaštititi je od sramote: „Tiho ću otpustiti svoju zaručnicu“, pomislio je. Tada se pojavio Anđeo i rekao: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti Mariju za svoju ženu, jer ono što je u njoj začeto od Duha Svetoga. Ona će roditi Sina, i ti mu daj ime Isus: On će spasiti svoj narod od njihovih grijeha.“
Riječi Anđela bile su poziv na dublju poslušnost, takvu koja je od Josipa zahtijevala da ostavi po strani vlastite strahove i da se pouzda u misterij koji je tada bio potpuno nepoznat. Poslušao je, uzeo Mariju za svoju ženu i krenuo s njom u Betlehem, gdje je svijet dočekao novorođenog Spasitelja. Čak i nakon što je koljevka bila ispunjena dječjim plačem, Josipov život ostao je život tihe službe. Kada je dvanaestogodišnji Isus ostao u Hramu, Josipovo je srce ubrzano kucalo od očinske tjeskobe, no vjerovao je da će Gospodin sigurno dovesti njegovog Sina kući. Tradicija nam kaže da je Josip vjerojatno umro prije nego što je Isus započeo svoju javnu službu, umirući u miru svoje obiteljske ljubavi—„sretna smrt“ utješen prisutnošću onoga kojeg je čitav život štitio.
Ove godine, hodao sam kamenim stepenicama Crkve svetog Josipa u zagrebačkoj četvrti Trešnjevka. Zrak je bio svjež, zvono je tiho zazvonilo, a more poznatih lica okupilo se, susjedi s iste ulice, obitelji koje ovdje žive generacijama i stranci koji su putovali iz drugih dijelova grada kako bi odali počast ovom zaštitniku naše zemlje.
Međutim, ono što me najviše dirnulo bila je figura koja je stajala mirno na ulazu, ruke spojene u molitvi i volontiranju za svoju kvartovsku zajednicu i Župu. Dario Kordić, čovjek čije ime još odjekuje u povijesti naše nacije. U očima mnogih, Kordić je bivši vođa hrvatskog naroda, nepravedno osuđen, politički zatvorenik, simbol burnih vremena koja su osakatila Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu od veliko srpske agresije. Ipak, dok sam ga promatrao kako saginje glavu, vidio sam nešto drugo, postojanost koja me podsjetila na odlučnost svetog Josipa.
Kordić je svoj život proveo, bilo iza rešetaka ili na ulicama, nudeći svoje ruke kako bi pomogao ljudima oko sebe. Na isti način na koji je Josip nudio svoj rad kako bi osigurao Mariju i Isusa, Kordić nudi svoju prisutnost onima kojima je potreban stabilan, postojan pratitelj. Njegova priča je priča o boli i o iskrenoj želji da gleda izvan sebe prema višoj svrsi.
Ne nastojim izbrisati povijest, niti prikriti patnju. Naprotiv, odlučujem pružiti prostor hrabrosti, one koja šapće: „Stajat ću uz svoj narod, čak i kad je put strm.“ U tom trenutku, stojeći pred oltarom, osjetio sam odjek tihe poslušnosti Josipa kako odjekuje kroz držanje Kordića. Obojica muškaraca, u svojim kontekstima, utjelovljuju ljubav prema svojoj zajednici koja je ukorijenjena u vjeri i odanosti.
Dok sam napuštao crkvu, sunce je obasjalo krovove Trešnjevke blagim zlatom. Nosio sam sa sobom više od odjeka molitve, nosio sam obnovljeno obećanje da ću živjeti kao Josip: biti prisutan, slušati i štititi. Molit ću se za obitelji okupljene danas, za bolesne koji se nalaze u bolničkim sobama, za one koji nepravedno sjede iza rešetaka i za bezbrojne očeve koji rade neprimijećeni.
Neka se Sveti Josip zauzme za nas, udijelivši nam mirnu hrabrost da slijedimo Božji tajanstveni plan, bez obzira koliko zbunjujuće mogao izgledati. Neka i mi, poput galilejskog stolara, pronađemo smisao u običnom radu naših dana, i neka naša srca budu otvorena poput njegova prema poruci Anđela. U tišini našeg svakodnevnog života, neka čujemo šapat: „Ne boj se.“
Autor/ Božidar Bebek/ Totalno.HR
