Hrvatski predsjednik Milanović nije nosio nikakvu raskošnu odoru, već je jednostavno koračao među građanima, dijeleći zajednički puls nacije i svjedočanstvo da je sjećanje vječno, i da oni koji su pali nikada zaista nisu nestali


Vukovar u mirnom plaštu Kolone sjećanja danas, 18. studenog 2026. označava trideset i pet godina od iskušenja koje je testiralo dušu nacije. Ipak, kad su prvi zraci jesenskog sunca probili maglu, osvjetlili su ne samo ožiljke prošlosti, nego i trajnu toplinu otpornog hrvatskog naroda.

U Nacionalnoj memorijalnoj bolnici dr. Juraj Njavro, zrak je bio ispunjen tihim šaptom razmišljanja. Pod sloganom „Vukovar – mjesto posebnog domoljubnog pijeteta: hrabrost – žrtva – sloboda“, građani iz svih krajeva Hrvatske okupljali su se.


Među okupljenima isticao se predsjednik Zoran Milanović. Kao vrhovni zapovjednik, nije nosio nikakvu raskošnu odoru, već je jednostavno koračao među građanima, dijeleći zajednički puls nacije.


Na čelu Kolone stajali su pravi nositelji baklje dana, veterani branitelji Vukovara, kosa im posivjela od vremena, hodajući rame uz rame s obiteljima poginulih, nestalih i voljenim medicinskim osobljem koje je skrbilo o ranjenima pod neumoljivom topničkom paljbom 1991.


Polaganim, ujedinjenim korakom, Kolona sjećanja počela je kretati. Stupali su ulicama poput rijeke tihe uspomene. Nije bilo povika, samo stalan ritam koraka po pločniku i blagi šum kaputa na prohladnom kišnom vjetru. Ruke su nosile trepereće crvene svijeće u sivom gradu, bacajući sjaj na lica obasjana uspomenama ponosa, tugom i nadom. Djeca su hodala uz svoje bake i djedove, držeći male bijele ruže, simbol mira koji je skupocjeno kupljen i žestoko branjen.


Kolona se probijala prema Memorijalnom groblju žrtava Domovinskog rata. Ovdje, ispod visokog spomen-križa i vječnog plamena koji je probijao nebo poput svjetionika, Vukovarskog tornja, atmosfera se promijenila iz tuge u duboko poštovanje.


Predsjednik Milanović je napravio korak naprijed da položi vijenac živopisnog crvenog, bijelog i plavog cvijeća. Zajedno s obiteljima poginulih, naklonio je glavu u trenutku tihe počasti. Jedna po jedna, svijeće su stavljene na podnožje spomenika, pretvarajući hladni kamen u tapiseriju svjetlucavih žara, svjedočanstvo da je sjećanje vječno i da oni koji su pali nikada zaista nisu nestali.


Putovanje nije završilo na groblju. Predsjednik je nastavio put prema Ovčari, mjestu tužnog masovnog groba koji i dalje predstavlja otvorenu ranu u povijesti nacije. Ipak, čak i na ovom mjestu najveće tragedije, raspoloženje je nosilo tihu snagu.


Dok je vijence polagao pred spomenikom na Ovčari, iz obližnjih polja odjednom je uzletjela skupina ptica, leteći prema otvorenom nebu.


Trideset i pet godina nakon najmračnijih dana tragedije, Vukovar nije stajao samo kao spomenik patnji, već kao živi dokaz preživljavanja, jedinstva i nepokolebljive nade za sutra.


Svijeće su sjajno gorjele u sumraku, bacajući svoje svjetlo prema budućnosti.


Autor/ Božidar Bebek/ Totalno.HR/ Foto/ PRESS/ Ured predsjednika Republike Hrvatske / Marko Beljan





