KRALJEVINA AUTOKRACIJE! Oni su ti koji trguju svojom čovječnošću za mjesto za stolom
Zakoračite u središte pozornosti. Pozornica je tamna, osim jednog, treperećeg jantarno-svijetlog svjetla. Vaš glas je nizak, škripav i hrapav, postupno jačajući. Slušaj. Možeš li čuti zvuk lanaca kako škripe po mramoru? Pogledaj tron—nije izrezbaren iz pravde, nego iz srži države. Tamo sjedi autokrat, arhitekt ponora, Okružen svojim sljedbenicima, tim gladnim, praznim ljudima. Zrak je ovdje težak, ustajao od mirisa tamjana i prijevare. Gledaj pažljivo—vidiš li sjene kako se pomiču po zidu? Pentagrami urezani u tišini, svijeće koje dimlje na strujanju ukradenog daha,
Dok svuda oko njih, plodovi tvog rada leže u vrećama trulog zlata.
Pogledaj dolje. Zastava tvojih očeva leži ispod njihovih cipela, Natopljena purpurom ponosa nacije, natopljena tintom lažnih čekova. I tamo, na koljenima, mladi i stari, Vjerni, slomljeni, oni koji mole Bogu milosrđa Dok njihovi gospodari mole božanstvu marži i mandata.
Vidiš li redove u prvom redu na misi, zar ne? Ispeglana odijela, uvježbane križeve, perfomativnu pobožnost.
Propovijedaju svetost križa dok financiraju prijestupe, Ples paradoksa, kazalište apsurda, Gdje je kultura novčić koji se baca, a moral alat lobista. Oni kupuju ankete kao što kupuju šutnju, Proizvodeći konsenzus iz straha i zraka,
Oslanjajući se na tebe—da, na tebe—kao na stado označeno samo za škare.
Kažu ti da je to stabilnost, ovaj čelično-čvrsti stisak. Zovu to vladanjem, ovaj sustavni raspad. Ali gledaj kako inflacija raste kao plima od olova, Utapajući umirovljenika, gladujući radnika, Dok se trezori prazne u džepove “ugroženih”,
Onih koji kukaju u dvoranama moći dok drže nož na tvom grlu.
Oni su ti izvukli suverenitet iz ruku, Zamijenili kunu za valutu kontrole, A sada očekuju tvoju zahvalnost za privilegiju vlastitog brisanja.
Mediji su zbor plaćenih pjesnika, zviždeći u tami, pjevajući o kraljevstvu koje je završilo onog dana kada je savjest prodana.
Ali pitam te—kad zastor padne, kad svijeće izgoriju do voskovog plača, kad stojiš gol kao dan kada si rođen, pred pogledom Onoga koji mjeri dušu, što ćeš reći? Da si se bojao? Da si bio umoran? Da si dopustio “lizanju čizme autokrata” da odredi granice tvoga duha?
Oni su ti koji trguju svojom čovječnošću za mjesto za stolom, Hladni kao čelik oštrice, odani samo mirisu krune.
Oni su truljenje u korijenju, hrđa na oštrici, Ljudi koji bi prodali izlazak sunca za povrat poreza.
Pogledaj prijestolje. Nije izrađeno od snage. Izrađeno je od tišine koju si njegovao. Izrađeno je od bijesa koji si ugušio. To je kuća sagrađena na pijesku, a plima je već na vratima.
Probudi se. Prije nego prijestolje postane oltar, I prije nego ti postaneš žrtva.
Tekst i foto/ Božidar Bebek/ Totalno.HR
