Na visokom ulogu! Gubi li Hrvatska svoju dušu zbog bešćutnih državnih kockara?
Desetljećima se priča o modernoj Hrvatskoj pisala tintom lažnih obećanja, neostvarenog potencijala i tihog očaja koji odjekuje kroz dnevne boravke diljem zemlje. Obitelji se raspadaju pod golemim teretom ekonomskog preživljavanja, dok se državni aparat ponaša manje kao odgovorno upravljačko tijelo, a više kao očajni kockar koji juri za nemogućim visinama. Iza sjajnog sloja europske integracije i demokratskog teatra krije se oštrija stvarnost. Kad sam sustav funkcionira kao ovisnost, pokreću ga kontrola, manipulacija i beskrajno izvlačenje javnog bogatstva, građani ostaju pitati se. Je li ovo zaista Hrvatska o kojoj smo sanjali?
Zamislite metaforičnu scenu u srcu Zagreba. Čelnici demokrature, autokrat Plenky i uspavani Vrhovnik Zoka, obučeni u ironične krune nekažnjivosti, ležerno bacaju kocku sudbine na tlo Trga bana Jelačića, potpuno odvojeni od stvarnosti običnih ljudi. Dok građani hvataju glavu u nevjerici pod nadolazećim sivim oblakom, vladajuća kasta igra igru visokih uloga, gdje su ulozi u potpunosti financirani krvoprolićem, znojem i suzama poreznih obveznika. Ovo nije upravljanje, to je sistemska ovisnost. Kao kompulzivni kockar, ili još gore, ovisnik o heroinu očajan za sljedećom dozom, politička elita laže, manipulira, optužuje nevine i ucjenjuje. Svaki skandal postaje plitka kazališna izvedba. Opozicijski akteri i oportunistički političari parazitiraju na tim krizama dovoljno dugo da osvoje političke bodove, samo da bi čim dobiju vlast ponovili ista ponašanja. Da posudimo jednu oštru istinu iz kolektivnog nezadovoljstva ljudi: “Svi su oni isti!”
No, ipak za vas dragi čitatelji, da bolje probavite ovu kolumnu o stvarnom stanju hrvatske demokrature i manipulacije, donosim vam sve to kroz jednu priču, u kojoj mnogi Hrvati i Hrvatice prepoznaju svoju surovu stvarnost života u svojoj Domovini.
“Popodnevna ljetna magla visjela je nisko i gusto nad Trgom bana Jelačića, omotavajući brončanu statuu Bana u vlažni, ravnodušni plašt. Ispod sivog zagrebačkog neba, grad je izdahnuo tihim, umornim uzdahom.
S prozora na drugom katu oronulog kafića s pogledom na trg, starac po imenu Marin promatrao je kako se odvija kazališna predstava. Marin je bio kroničar umirućeg vremena, umirovljeni arhivar koji je proveo život katalogizirajući dokumente koje nitko više nije čitao. Sada je jedino katalogizirao očaj svojih susjeda.
Dolje, iza poliranih staklenih fasada luksuznih butika koji su prodavali strane proizvode praznim ulicama, skupina muškaraca u odijelima stajala je u labavom krugu na Trgu. Smijali su se preglasno, dah im se vidio u hladnom zraku. Jedan od njih, uz autokratskog premijera, mlađi tajnik čiji su džepovi bili puni državom dodijeljenih teško pratljivih sredstava, ležerno je bacio par teških kockica od kosti na kamen.
Klap. Kotrljanje. Šest i četiri.
Još jedna runda osvojena. Još jedan oklada visokog uloga financiran isključivo krvlju, znojem i suzama propadajuće nacije. Igrali su se sudbinom Hrvatske kao da je privatni kasino, potpuno odvojeni od običnih ljudi koji su prolazili pognutih glava i praznih očiju. No, oči mu zalutale prema Vrhovnom zapovjedniku države, koji ispija pivo, češe se po trbušini i čeka svoj red za kockice. Uff, surove stvarnosti.
Marin je srkao svoju gorku, mlaku kavu. Viđao je ovu igru desetljećima. To nije bilo vođenje države, to je bila sustavna ovisnost. Politička elita bila je poput kompulzivnih kockara koji jure za nemogućim vrhuncem, potaknuti kontrolom, manipulacijom i beskrajnom eksploatacijom javnog bogatstva. Svaki skandal bio je samo plitka kazališna predstava, upravljana kriza u kojoj su se opozicijski likovi i oportunistički političari pojavljivali točno dovoljno dugo da izvuku performativne političke bodove, samo da bi ponovili potpuno ista predatorska ponašanja u trenutku kad dođu na vlast.
Svi su isti, promrmljao je Marin sebi, odjekujući gorkim mišljenjem koje se šapće u svakoj hrvatskoj kuhinji od Slavonije do dalmatinske obale.
Ljudsku cijenu ove ovisnosti moglo se vidjeti na licima vani. Marin je promatrao stariju ženu, umirovljenu učiteljicu koja je četrdeset godina oblikovala mlade umove, kako broji zgužvane novčanice na obližnjem štandu s povrćem, samo da bi vratila jednu rajčicu jer matematika nije izašla. Njezina mirovina jedva da je pokrivala osnovne potrebe, a kamoli dostojanstvo. Nekoliko kuća dalje, mladi otac je prazno zurio u svoj pametni telefon, čitajući obavijest o iseljenju dok su mu torbe bile spakirane kraj nogu. Još jedna slomljena obitelj, još jedna mlada duša prisiljena na tihi egzodus ekonomske migracije, oduzeta sistemskim zanemarivanjem.
Državni ološ je oružao svakodnevni stres, administrativnu apatiju i institucionalnu korupciju. Čak i sudovi, brzi i nemilosrdni kad treba kazniti bilo koga tko se usudi izazvati status quo, zapravo su funkcionirali samo kao instrumenti za zaštitu crnih fondova režima. Demokracija u Hrvatskoj postala je dobro uvježbana maskarada Demokrature, koja služi interesima vanjskih europskih gospodara i zlokobnih domaćih kartela, a ne suverenoj volji naroda. Baština, kultura i žrtve prošlih generacija pretvoreni su u robu koja se prodaje komadić po komadić.
Marin je ponovno pogledao prema trgu. Ljudi sa plaštevima hrvatskih zastava opet su bacali kocke.
Oni koji su navikli biti zli uvijek su uvrijeđeni dobrotom, pomislio je Marin, prisjećajući se tihe čestitosti svojih prijatelja koji su dali sve za slobodnu domovinu devedesetih, veterana sada odbačenih, zaboravljenih ili prisiljenih gledati kako njihova žrtva manipulacijom državnika postaje izvor profita za lopove.
Ali izdržljivost ima svoje granice. U svakom čovjeku krije se mali đavao i anđeo, a povijest nam pokazuje da se prava zlobnost rijetko svjedoči dok taj đavao konačno, nepovratno nije izazvan.
Iznenadan, oštar udar vjetra puhnuo je preko Trga bana Jelačića, raznjihavši odbačeni novinski list po tlu Trga. Ljudi u odijelima drhtali su, nakratko pogledavši prema sivom nebu, osjećajući neželjeni hlad koji nije imao veze s vremenom.
U svom tihom kutku, Marin nije odvratio pogled. Spustio je šalicu na oguljeni drveni stol. Iluzija se polako raspadala. Igra je bila namještena, stol je gorio, a ispod tihe očajnosti dnevnih soba, kolektivno buđenje tiho, ali postojano počelo se buditi.”
Dragi prijatelji, čitatelji i pratitelji blog portala Totalno.HR! Put prema oporavku neće se pronaći u glasačkim kutijama koje čuvaju isti institucionalni čuvari koji su stvorili krizu. Potrebno je duboko kulturno i građansko buđenje, kolektivno odbijanje da budemo pijuni u namještenoj igri. Da bi istinski živjeli svoju domovinu, ljudi Hrvatske moraju ponovno otkriti otpornost koja je njihove pretke vodila kroz stoljeća borbe. Samo suočavanjem sa sistemskom truleži izravno, odbacivanjem starih političkih moćnika i vraćanjem moralne jasnoće, Hrvatska konačno može postati prosperitetna, dostojanstvena nacija za koju je njezin narod oduvijek znao da može biti. Bog i Hrvati!
Tekst i foto/ Božidar Bebek/ Totalno.HR
