Nijedna sjena nikada nije zauvijek progutala Hrvatsku Zoru! Oj ti Liko, Vilo Velebita…
Slušaj kaldrmu. Slušaj zvona katedrale kako guše smog desetljeća ukradenog kruha. Izgradili su carstvo u sjeni Velebita, ovi razbijači sumraka, ovi gargolji u krojenim odijelima koji nose zastavu kao krpicu natopljenu krvlju.
Deset dugih godina isisavali su vene Jadrana, utapali se u rijekama šampanjca i uvezenog Camparija, smijući se s paluba luksuznih jahti dok su obični ljudi, poštene ruke Like, umorna leđa Zagreba, brojali bakrene novčiće za kruh od raži. Jahali su val tvoje nade, zar ne? Tapšali te po leđima rukama maznim od državom odobrene masti, noseći krhke maske bratstva. Pusti ih. Pusti da se štakori vrate u lajsne dok daske škripaju. Pusti ih da se izgube u tami koju su stvorili. Njihov je integritet uvijek bio lažan; njihova tišina, valuta potrošena davno. Pogledaj ih sada. Melodija se promijenila, zar ne? Valcer nedodirljivih posustaje, jer je vatra došla do njihovih vlastitih baršunastih stolica. Paraziti se znoje kroz svoj svilu. Mislili su da posjeduju sunce, mislili su da mogu založiti samu zemlju domovine da nahrane svoju beskrajnu, bezdanovu pohlepu. Nikada nisu bili tvoji prijatelji. Nikada nisu bili naši. Oni su mafija koju podržava država, arhitekti polako otrovane nacije, paraziti koji se hrane znojem poštenih i hrabrih. Zato ostanite čvrsti. Unutar zakona, ali s izloženim zubima. Ove subote zakoračite na svjetlo javnog trga. Pogledaj ih ravno u oči, nepokolebljiv, nekupljen, neslomljen. Nazovite ih njihovim pravim, nefiltriranim imenima: Mafijaši. Teroristi. Kriminalci. Neka duhovi korumpiranih drhte. Nijedna sjena nikada nije zauvijek progutala zoru. Stani rame uz rame, od obale do planina. I kada se uzdigne urlik, neka zatresu stare stijene, neka odjekuje s drevnih vrhova, dok se glasovi probuđenih uzdižu kao jedan, pjevajući ususret oluji: Oj ti Liko, vilo Velebita…Za istinu. Za budućnost. Za dušu zemlje koju nisu mogli slomiti.
Tekst i foto/ Božidar Bebek/ Totalno.HR
