Zagrepčane oduševila Jelena Perković i njezini ‘Anđeli dobrih želja’
Zagrebačko sunce pržilo je na Trgu bana Josipa Jelačića, neumoljiva toplina koja se činila da pojačava vibrantnu energiju 23. Festivala jednakih mogućnosti. Zrak je vibrirao od razgovora, smijeha i ritmičnog pulsiranja glazbe. Usred užurbanih masa, na štandu, prekrivena ručno oslikanom tkaninom, izbijala je Jelena. Ovo je bilo kraljevstvo Jelene Perković i njezinih ‘Anđela dobrih želja.’
Jelena, mlada žena s cerebralnom paralizom, ponosno je sjedila iza svog izložbenog štanda. Njezini su pokreti bili promišljeni, svaki od njih svjedočanstvo o upornosti koja ju je definirala. Njezina tamna kosa okruživala je lice ispunjeno zaraznom radošću, radošću koja je zračila prema van, privlačeći ljude poput leptira prema svijetlu.
Ona je bila umjetnica, sportašica, svjetionik optimizma. Njezine su ruke, iako su bile izazvane njezinim stanjem, s iznenađujućom spretnosti držale kist. Svakim potezom oživljavala je svoje prepoznatljive anđele – duhovite, šarene figure koje nose poruke nade, ljubavi i mira.
Njezina majka, Katarina, žena s snagom vojnika i nježnošću golubice, stajala je pored nje, tiho pomažući. Katarina, stalna i nepokolebljiva prisutnost u Jeleninom životu, pažljivo je presavijala oslikano platno u ukrase, torbe i čestitke. Bila je sidro, usidrujući Jelenine snove u stvarnost, pretvarajući njezine umjetničke vizije u opipljive darove.
Andrija, Jelenin otac, veteran Domovinskog rata, promatrao je iz blizine, oči mu bile ispunjene tihim ponosom. Borio se za slobodu svoje zemlje, a sada je promatrao kako se njegova kćer bori za svoju, bitku koja se ne vodi na bojištu, već u srcima i mislima onih koji je susreću. Bio je ratnik u svom pravu, nudeći tihu podršku, postojanu prisutnost uvijek na dohvat ruke.
Štand je bio prepun gledatelja, očaranih Jeleninom pričom i njenom umjetnošću. Nisu osjećali samo divljenje, već i poštovanje te iskrenu povezanost s duhom koji je sjajio tako snažno unutar nje. Anđeli, naslikani na mekanom pamuku, nisu bili samo lijepe slike; bili su opipljive reprezentacije Jelenine nepokolebljive vjere i optimizma.
Marija Selak Raspudić, s pruženom rukom, proučavala je mali ukras u obliku anđela. Marija nije bila samo političarka; bila je prijateljica, privučena Jeleninim duhom i porukom uključivanja koju je festival promicao. Zadivila se delikatnim potezima kistom, žarkim bojama, čistom, neiskvarenom radosti koja se činilo da proizlazi iz ovog malog stvaralaštva.
“Ovo su prekrasni radovi, Jelena,” rekla je Marija, njen glas bio je iskren. “Doista su anđeli dobrih želja.”
Jelena je zračila, oči su joj se sjajile. Nije uvijek mogla lako izraziti svoje misli, ali njen osmijeh govorio je više od riječi. Ovo je bila potvrda, ne samo njene umjetnosti, već i njenog bića. Kasnije, dok je sunce počelo zalaziti iza horizonta, bacajući duge sjene preko trga, Jelena se opustila, iscrpljena, ali zadovoljna. Još jedan dan, još jedna pobjeda. Još jedan dan dijeljenja svojih anđela, svog duha, s svijetom.
Medalje i trofeji s njezinih boćarskih natjecanja, osvojeni kroz bezbroj sati prakse i nepokolebljive odlučnosti, možda su bili zaključani u izložbenoj vitrini. No ovdje, okružena svojim anđelima i podrškom obitelji i prijatelja, bila je prvakinja u mnogo većoj areni, areni u kojoj su srca bila dotaknuta, umovi otvoreni, i svijet je postao malo svjetliji, jedan Anđeo Dobrih Želja u isto vrijeme.
Jelena Perković, djevojka sa cerebralnom paralizom, pokazala je magiju s svakim potezom kista, dokazujući da su ograničenja samo izazovi koji čekaju da budu prevladani, i da čak i najmanji anđeo može donijeti najveću dozu nade svijetu koji ju je očajnički trebao.
Tekst i foto/ Božidar Bebek/ Totalno.HR
