(FOTO) Hodati Putem križa s hrvatskim braniteljima – Korizmena razmišljanja! - Totalno.hr

Kad sam zakoračio u Prostor za bogoslužje Blaženog Alojzija Stepinca u Zagrebu u večer 13. ožujka, dočekala me scena koja je bila istovremeno svečana i punu nade. Godišnje korizmeno okupljanje hrvatskih ratnih veterana, polaznika akademije hrvatske policije i žrtava Domovinskog rata – tradicija koja je započela 2012. godine – bilo je u punom tijeku. Zrak je bio ispunjen mirisom tamjana, šaptom molitvi i tihom odlučnošću muškaraca i žena koji su nekada stajali na prvim crti fronta naše nacije najbolnijeg poglavlja.

Službu je predvodio pomoćni biskup Zagrebačke nadbiskupije, Ivan Šaško, koji je koncelebrirao s rektorom Zagrebačke katedrale monsinjorom Zlatkom Korenom. Kad su počele prve note Križnog puta, mogao sam osjetiti da će ovo biti više od liturgijske vježbe, bit će to duboki susret s memorijom i pozivom na dublju ljubav prema našoj domovini.

Biskup Šaško otvorio je pobožnost upečatljivom slikom: „Postavljanjem križa pred nas i nošenjem njega kako bismo ga mogli promatrati na postajama Isusova puta, pretvaramo patnju smrti u radost uskrsnuća.“ Te su riječi duboko odjeknule u meni. U zemlji gdje ožiljci rata još uvijek vidljivi na krajoliku i u srcima mnogih, križ postaje most između boli prošlosti i obećanja obnove.

Podsjetio nas je da je grijeh – shvaćen kao odbacivanje Boga i nepokornost Duhu – upravo put koji je vodio na Kalvariju. Ipak, u istoj rečenici ponudio je nadu: „Otac Nebeski, u svojoj providnosti, povjerio je taj put Sinu svome i kroz Njega nam ga dao kao put prema novom životu.“ Za mene je ovo bila prilika da pogledam izvan tame naše povijesti i vidim svjetlo koje može nastati kad hodamo ruku pod ruku s Kristom i s onima koji su nosili križ za nas.

Jedan od najupečatljivijih dijelova biskupove homilije bio je njegov fokus na grijeh koji rijetko dospije u vijesti: grijeh propusta. Objasnio je da, iako je lako ukazati na pogreške u misli, riječi ili djelu, nečinjenje – trenutak „prekasno“ kada nastupaju posljedice – često prolazi nezapaženo dok nije prekasno.

„Suprotno ljubavi nije mržnja, nego ravnodušnost,“ citirao je R. Zambottija, te dodao Paskalovu opasku da je naš najveći grijeh dobro koje nije učinjeno.

Sjedeći među veteranima koji su odlučili djelovati, stati, boriti se za slobodnu Hrvatsku, osjetio sam težinu ovog učenja. Njihovi životi stoje kao živi svjedoci da svijet ne stoji mirno kada odbijamo djelovati. Njihove žrtve su podsjetnik da propust nije neutralnost, to je izbor da se okrenemo i ne pogledamo.

Kad je biskup Šaško rekao: „Prisustvo hrvatskih branitelja u našem društvu treba smatrati dragocjenim jer nam tako živo i opipljivo pokazuje što u ključnom trenutku naše povijesti i života nisu propustili učiniti“, osjetio sam miješani osjećaj zahvalnosti i izazova. Njihov primjer postavlja svakom od nas, u našim obiteljima, na radnim mjestima, školama i crkvama, pitanje. Što danas ne činimo? Pitanje je neugodno, ali upravo to je ono na što nas Put križa treba potaknuti.

Postaje križnog puta te noći bile su prikazane kroz posebnu temu: „Hrvatski branitelji nisu propustili…“. Na svakoj postaji, biskup nas je pozivao da se prisjetimo čina hrabrosti, samopožrtvovnosti ili suosjećanja koju su veterani pokazali. Na primjer, na postaji „Nošenje križa“ razmišljali smo o tome koliko je muškaraca i žena nosilo doslovni teret obrane susjedstava, obitelji i mlade nacije. Na „Raspeću“ promišljali smo o ultimativnoj cijeni, prerano prekinuti životi, prekinuti snovi, razrušene obitelji, ali i o snažnom svjedočanstvu da ljubav može trajati i poslije smrti.

Ova razmišljanja nisu bila su ukorijenjena u licima veterana koji su sjedili pored mene, s očima koje su blistale i od bola i od ponosa. Kada je biskup upitao: „Propustimo li cijeniti ljude koji nas vole, koji svakodnevno umiru za nas?“ osjetio sam navalu poniznosti. Pitanje se manje odnosilo na bojište, a više na svakodnevne, tihe bitke s kojima se svi suočavamo. Odluku da stanemo u obranu susjeda, da kažemo istinu moćnima, da pružimo ruku kad je to neugodna situacija.

U euharistijskom slavlju koje je uslijedilo, biskup Šaško potaknuo nas je da slušamo Isusa, koji „ističe ono što je bitno i otvara sva pitanja prema vječnosti.“ Upozorio je da jasnoća Kristove staze ne ostavlja nikakvog opravdanja za nečinjenje. „Očito je da nas Isus vraća ljubavi koja ne poznaje ‘ako’ i ‘ali.’ Nitko se ne može skrivati iza posebnih okolnosti, iza različitih shvaćanja i pristupa, iza nesporazuma.“ Vratio se na temu propusta, nazivajući je „najoštrijim napadom na dušu.“ Citirao je još jednom Pascala, naglašavajući da samo nečinjenje zla nije dovoljno za kršćane. Drugim riječima, vrlina je aktivno nastojanje za dobrim.

Napustivši prostor za bogoslužje te noći, našao sam se kako pješice idem kući pod svjetlom uličnih lampi, ponavljajući u mislima riječi biskupa. Korizmeno vrijeme, nakon svega, vrijeme je preobražaja srca, ne samo kroz post, već kroz djela. Shvatio sam da „križ” koji nosim svaki dan nije samo simbol na crkvenom zidu, on je zbroj izbora koje donosim. Veterani koji su se okupili te večeri naučili su me da propust nije pasivno stanje, on je odluka koja oblikuje svijet oko nas. Njihovi životi svjedoče da kada ne propustimo, kada zakoračimo u provaliju, koliko god mala bila, s ljubavlju i hrabrošću, postajemo dio veće priče o nadi i obnovi.

Kako nas korizmeno vrijeme približava otajstvu križa, nemojmo biti pasivni promatrači. Postanimo aktivni sudionici priče o uskrsnuću, koju su veterani tako hrabro utjelovili. Time ne odajemo počast samo njihovoj uspomeni, nego i samom srcu Evanđelja. Ljubavi koja nikada ne izostavlja, nikada ne oklijeva i nikada ne okreće leđa.

Neka milost riječi biskupa Šaška ostane s nama, vodeći naše korake prema Hrvatskoj, i svijetu, gdje se svaki križ nosi s namjerom, svaki propust zamjenjuje djelom, a svaki dan je nova prilika da odražavamo svjetlo vječnosti.