Hrvatska priča o lancima autokracije! Što se zapravo događa?

Espresso u kafiću na Trgu bana Josipa Jelačića bio je ohlađen, gorka, tamna površina koja je reflektirala sivo zagrebačko nebo. Luka je sjedio u kutu, oči mu pratile kaldrmu izvan prozora. Nije gledao turiste; promatrao je muškarce u oštrim, ugljen-sivo odijelima koji su hodali s ritmom apsolutne sigurnosti. Nisu provjeravali cijene na jelovnicima. Nisu nervozno bacali poglede preko ramena. Oni su posjedovali zrak koji su udisali.

Već mjesecima grad je brujao gušećom, statičnom napetošću. Bio je to šut prekinut šaptom u tamnim hodnicima i iznenadnim, šokantnim okončanjem poštenih karijera. Lukina sestra, službenica u općinskoj upravi, dobila je otkaz prije dva tjedna. Njezino zlodjelo? Pitala je zašto je proračun za novi odjel bolnice preusmjeren građevinskoj tvrtki koja je postojala samo kao poštanski pretinac u poreznom raju.

“Ne govori, Luka,” molila je, dok su joj ruke drhtale dok je pakirala svoj stol. “Svi su posvuda. Zidovi imaju uši, a uši imaju značke.”

Luka je pogledao svoj telefon. Naslov se pojavljuje—još jedan HDZ-ov skandal s korupcijom, još jedno odbacivanje dokaza, još jedna PR izjava iz centra moći autokrata koja je zvučala kao da je očišćena algoritmom. Promatrao je kako je mlada žena za susjednim stolom otvorila aplikaciju za vijesti, a lice joj je potonulo dok je čitala isti izvještaj. Nije plakala. Nije izgledala ljutito. Samo je zatvorila aplikaciju i zurila u daljinu, s izrazom dubokog, praznog umora na licu.

Ovo je bila tragedija stroja: nije samo krala novac; krala je nadu u zaslugu.

Luka se sjećao priča koje mu je djed pričao o starim danima, onih u kojima pravda nije bila roba koja se može kupiti ili prodati. Sada su sudovi bili kao koreografirana predstava; ishod je bio napisan u scenariju prije nego što bi zastor bio podignut. Crkvena zvona su zvonila u nedjelju, ali čak je i tamjan nosio miris kompromisa, kao da je sveto pozvano na večeru s pokvarenima i ustanovilo da im se sviđa okus vina.

Posegnuo je u džep kaputa i osjetio istrošene rubove male, kožom uvezane knjige—Biblije svog djeda. Nije je otvorio, nego su mu prsti počivali na tankom papiru. Gospodin je moje svjetlo i moje spasenje; koga da se bojim?

Ironija mu nije promakla. U zemlji gdje je država tvrdila da je vrhovni pružatelj svega, prava je hrabrost postala samotni čin neslaganja. Svaki put kada bi netko odbio potpisati kompromitirani ugovor, svaki put kada bi novinar riskirao svoj životni opstanak kako bi objavio istinu koju je „stroj“ htio zakopati, to je bio čin svjetla u sve više sobi bez prozora.

Muškarac je sjeo za stol do njega, bacajući pogled prema zgrada vlade na brijegu. Nagnuo se, a njegov glas jedva da se čuo. „Misle da ne vidimo,“ rekao je, ne gledajući Luku. „Misle da smo pokoreni jer šutimo. Zaboravljaju da najglasnije oluje započinju padom tlaka, a ne grmljavinom.

Luka nije odgovorio. Nije mogao. Govoriti je značilo riskirati sve što mu je ostalo. Ali dok je čovjek ustao i otišao, Luka je ugledao bilješku ostavljenu na stolu. Bio je to popis—jednostavan, ispisani vodič nezavisnog nadzornog tijela, koji je objašnjavao kako prijaviti zlorabe bez da se otkrije identitet.

Luka je srknuo gutljaj hladne kave. Bila je užasna, ali ga je razbudila.

Izvan, muškarci u ugljen-sivim odijelima nastavili su svoj hod, njihovi koraci ujednačeni i ritmični. Iza njih, grad je ostao u svom uznemirenom miru. Ali dok je Luka ustao i stavio bilješku u džep, primijetio je nešto što prije nije vidio: mlada žena za susjednim stolom činila je isto.

Stroj je bio moćan, da. Imao je novac, zakon i medije. Ali zaboravio je da narod nije knjiga računa koja se mora uravnotežiti. To je skup duša. I u tragičnim, tihim kutovima Zagreba, duše su počinjale buditi se, jedna po jedna, odlučujući da tišina napokon postaje preteška za podnijeti.

Lanac je bio težak, ali prvi put nakon godina činilo se da počinje rđati.

Tekst i foto/ Božidar Bebek/ Totalno.HR