Predsjedniče Hrvatske, otresi sumrak i onda ispijaj viski! Vidimo našu zemlju kako „gori“ pod teretom skandala, pljačke i arogancije autokracije vladajuće stranke koja očito vjeruje da je iznad zakona
Ovih dana, dok gledam stanje naše prekrasne domovine, ne mogu se ne osjećati duboko zabrinuto. Živimo u trenutku kada atmosfera u Hrvatskoj djeluje teška, napunjena namjernim osjećajem kaosa i straha. Čini se kao da postoji proračunati napor da nas, građane, drži u nesigurnosti. Godinama promatram vladavinu Andreja Plenkovića, autokrata čija su obmanjujuća politika učinila malo više od stvaranja nemira među ljudima. Iako nalazim utjehu u činjenici da su naše državne institucije uglavnom djelovale odgovorno, ponekad odbivši biti puki instrumenti osobnih prohtjeva autokrata, ostaje pitanje: kuda nas ovaj put vodi?
Razdor između Pantovčaka i Banskih dvora postao je više od običnog političkog neslaganja; to je sukob vizija za našu budućnost. S jedne strane, imamo premijera autokrata Plenkovića, uglađenog birokrata, laskavca europskim politikama koji služi globalističkoj agendi na štetu naše preostale suverenosti. S druge strane, imamo predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića, često nazivanog “hrvatskim Trumpom”—koji se istaknuo kao osobit glas za male, obespravljene i obične hrvatske građane. Milanović je jasan: trenutni sustav upravljanja je “zagađen.” Ne ustručava se prozivati nedovoljno kvalificirane, profitorientirane lidere Europe. Pridružuje se onima od nas koji su umorni od autokratskih obmana HDZ-a. Kada nam se obraća, govori sirovim, nefiltriranim tonom koji odjekuje među ljudima željnima autentičnosti.
Ipak, među nama koji podržavamo Predsjednika raste frustracija. Čujemo njegove riječi i cijenimo njegov prkos HDZ-ovoj mafiji, ali nam treba više od same retorike. Vidimo našu zemlju kako „gori“ pod teretom skandala, pljačke i arogancije vladajuće stranke koja očito vjeruje da je iznad zakona. Svojim sugrađanima postavljam pitanje: koliko dugo možemo promatrati sa strane? Milanović je zatražio podršku onih i unutar HDZ-a koji su umorni od proizvoljne vlasti stranke. Suočio se s establišmentom, tvrdeći da odgovara samo narodu, a ne oligarsima. Ali sada, vrijeme za viski i promatranje sa Pantovčaka mora završiti. Narod treba akciju. Potreban nam je naš Predsjednik da prijeđe iz uloge glasa protivljenja u zagovornika naših uzurpiranih prava.
Moralni propad unutar trenutne vladajuće stranke dosegao je apsolutnu nulu. Za osobe poput Plenkovića, budući gubitak vlasti neće biti samo politički poraz, to će biti obračun za njihova nehumana djela i štetu koju su nanijeli vlastitom narodu. Moramo se sjetiti da sloboda nije dar koji nam je ponuđen na srebrnom pladnju; to je pravo koje se mora braniti svakog dana. Ako dopustimo da trenutni status quo traje, riskiramo da postanemo nacija prošlosti, zarobljena u ciklusu pljačke i propagande. Prijelaz neće biti lak. Iscjeljivanje štete uzrokovane desetljećem jedinstva jedne stranke zahtijevat će vrijeme, strpljenje i nepokolebljivu hrabrost. Ali alternativa, trajno obespravljena Hrvatska – nije opcija.
Vrijeme je za izbor. Vrijeme je da odbacimo ‘sumračnu zonu’ autokratske vlasti. Nastavimo zahtijevati pravedniji, ravnopravniji svijet. Držimo naše vođe odgovornima i radimo prema Hrvatskoj koja stvarno pripada svojim ljudima—ne banditima, ne oligarsima, nego svima nama. Neka živi naša Hrvatska, slobodna od autokracije i diktature.
Evo vam i malo poezije pune sarkazma i nade.
“Zrak je težak na ulicama Zagreba, statički naboj zategnut preko horizonta, kao da se sam horizont saginje pod težinom dugog, proračunatog sjene. Pogledaj svoje ruke. Pogledaj zastavu koju nosiš, ne kao povijesni relikt, već kao ogledalo koje odražava dom koji je trenutno u hladnom, birokratskom stisku. Kažu ti da je put uzak, da je razdvajanje između brda i ormara tek partija šaha koju igraju duhovi. Ali ti znaš miris truleži. Znaš miris korupcije i ispoliranih laži koje se skrivaju iza odijela nedodirljivih. Postoji glas u neskladu, sirov poput vjetra koji silazi s Dinarskih Alpa, koji jasno govori o „zarađenim“ dvoranama, o lopovima koji su uzeli srebro i nazvali ga rastom. Ali riječi—čak i najoštrije, čak i one koje grizu—su samo početni tonovi pjesme koja nije završena. Čuješ li to? Tišinu s margine?
To je zvuk zemlje koja drži dah, čekajući prijelaz od krčme do trga, čekajući hrabrost koja živi u srži građanina
da se digne i istisne aroganciju malobrojnih. Nisi podanik njihove krune, nisi fusnota u njihovoj knjizi pljačke. Ova zemlja, isklesana žrtvom i čeličnom odlučnošću, nikada nije bila namijenjena kao igralište za oligarha. Dakle, otresite sumrak. Obračun nije oluja koja ti se događa — to je oluja koja se događa kroz tebe. To je izbor da stojiš kad je naredba da klekneš. Sloboda nije tiha soba, to je stalni, tvrdoglavi čin povrata dana. To je odbijanje prihvaćanja „zore sumraka“ kao doma. Ustani sada, ne zbog odjeka, nego zbog zore. Institucije dišu, ljudi su budni, a povijest ove zemlje umorna je od pisanja od strane onih koji ne poznaju bol tvoje borbe. Zauzmi horizont. Vrati svjetlo. Za Hrvatsku koja pripada rukama koje rade, i srcima koja odbijaju biti slomljena. Živjeli slobodni. Živjela staza koju odabereš oblikovati sam.”
Tekst i foto/ Božidar Bebek/ Totalno.HR
