Vidiš li oligarhiju? Pješaci koji su zamijenili svoje duše za mjesto za gozbom sjena!
Marmorne dvorane Banskih dvora, nekad simbol teško izborene suverenosti nacije, sada odzvanjaju šupljim koracima onih koji državu ne vide kao dužnost, već kao privatnu tvrtku. Unutar ovih zidova, zrak je zasićen neobičnom mješavinom skupih parfema i gušećeg mirisa pragmatizma—hladne, tehnološke logike koja je zamijenila moralni kompas upravljanja.
Dok sunce zalazi nad Zagrebom, bacajući duge, optužujuće sjene preko Trga svetog Marka, rasjed između “građanina” Plenkovića i ljudi kojima upravlja postaje ponor. Više nije riječ samo o političkom nesporazumu; to je duboka pukotina u društvenom tkivu. “Pješaci” se kreću u tišini, njihova vjernost kupljena obećanjima utjecaja i sigurnošću oligarhije, dok prosječni građanin, lišen dostojanstva i ekonomske sigurnosti, promatra s mješavinom nevjerice i rastućeg, tihog bijesa.
Incident s uhićenim građanima—onima koji su se usudili glasno izraziti prezir prema sustavu koji siromaštvo tretira kao fusnotu—služio je kao krajnji pokazatelj pomaka. Kada država počne koristiti tešku palicu zakona kako bi kažnjavala neslaganje, dok istovremeno štiti korumpirane od posljedica njihove pljačke, prestaje biti republika i počinje nalikovati feudalnoj državici. „Vladavina zakona“ je preokrenuta; sada je to alat države za vladanje nad zakonom, umjesto da bude obvezana njegovim ograničenjima.
Ministrijski uredi, jednom napušteni i ponovno popunjeni u vrtloženju skandala, postali su mauzoleji odgovornosti. Svaka nova imenovanja nisu potraga za talentom, već vježba u pronalaženju nekoga dovoljno suučesnika, nekoga tko razumije da „Plenkovićeva marka“ upravljanja zahtijeva suspenziju savjesti. Financiranje kulturnih projekata koji otvoreno ismijavaju duhovne temelje kršćana, samih ljudi koji su oporezovani da bi ih platili nije znak prosvjetiteljskog domoljublja; to je proračunata provokacija, osmišljena da demoralizira i otuđi tradicionalni stup kršćanske zemlje.
Ipak, postoji izražena, proračunata smirenost u ponašanju autokratskog premijera. To je arogancija onoga tko vjeruje da je svladao igru, koji ankete vidi kao varijable koje se mogu manipulirati, a ne kao odraze javnog mišljenja. Djeluje pod zabludom da ako mediji prikazuju kišu kao sunce, građani će naposljetku prestati otvarati svoje kišobrane.
Ali u tihim kutovima zemlje—u kvartovima gdje se grijanje isključuje kako bi se uštedjeli novčići, i u srži zemlje gdje mladi uzimaju jednosmjerne letove u strane zemlje—”autokratski san” počinje se raspadati. Povijesne knjige, koje Plenković često pokušava oblikovati u svoju korist, imaju nemilosrdan način skidanja laka moći.
Tragedija ovog doba nije samo korupcija riznice, već i korupcija riječi „sloboda“ koju ne razumiju niti naši biskupi i mnogi crkveni župnici. Preoblikovanjem slobode kao odsutnosti moralnih posljedica i težnje za moći radi same moći, trenutni režim je doveo naciju u novi oblik ropstva—rov ciničnosti.
Kako treći mandat odmiče, pitanje ostaje: hoće li buđenje hrvatskog naroda doći kroz postupno erodiranje nade, ili kroz iznenadnu, oštru spoznaju da je „bistra, čista voda“ koju im govore da piju, zapravo tvar koja zagađuje izvor budućnosti nacije? Sat otkucava u hodnicima moći, ali prvi put, zvuk otkucaja postaje glasniji od zvuka propagande. A povijest, kao i uvijek, strpljivo čeka konačni čin.
Evo i malo poezije na autokratsku vladavinu građanina Plenkovića.
Hodaš kroz trg, ali kamen ispod tvojih nogu je šuplji, Odjekujući koracima trideset i tri duha—Pješaci koji su zamijenili svoje duše za mjesto za gozbom sjena. Osjećaš li hladnoću? To nije jadranski povjetarac, To je dah režima izgrađenog na pješčanom tlu obmane, Gdje tinta na glasačkom listiću postaje željezo okova.
Pogledaj galeriju osramoćenih: Dvadeset vrata zalupilo se, trideset ministara bačeno u ponor, Četrdeset preraspodjela, revolving vrata nepotizma okreću se tako brzo Da zamagljuje granice između javnog povjerenja i privatnog pljačkanja. Afera Borg bila je tek prolog ovoj epizodi oholosti, Pismo napisano na marginama umiruće demokracije.
On stoji iznad tebe, građanin-autokrat, Lice mu je maska uvježbane ravnodušnosti, Čak i dok skandal-gnjila penje se po zidovima institucija. Naziva to “bistra voda” dok izlijeva kišu svoje prezir na tvoju glavu, Govoreći ti da je oluja mit, govoreći ti da je tvoja glad Samo nesporazum njegovog velikog, hladnog plana.
Vidiš li oligarhiju? Onih jedan posto, odabrani mali, Koji uživaju u svjetlu dok vi, narod, stojite goli i bosi? Pretvorili su državu u dnevnik dugova, Gdje je vaša budućnost novac kojim trguju za stabilnost, Gdje riječ neslaganja donosi zatvor, Tiho ugnjetavanje orkestrirano palicom lojalista.
Duhovi Fimi Medije još uvijek progone hodnike, Presuda urezana u kamen koju odbija pročitati, Jer za autokrata je istina smetnja, nit koja se raspada Koju mora odsjeći škarama svoje sve veće prezirnosti. Sukobljava se s istinoljubivima—novinarima, svjedocima—Jer je težina tih skandala poput krune od trnja Koju mrsi za sveti oreol.
To je paradoks, zar ne? Gledati ankete kako ostaju stabilne dok brod tone, Vidjeti kako mehanizam manipulacije melje vaše ideale u prašinu. On je arhitekt vaše propasti, Čovjek koji nosi titulu vođe kao ukradeni kaput, Ostavljajući vas u zemlji gdje je kriminal valuta i autokratija jedini zakon koji vrijedi.
Slušaj pažljivo: Povijest rijetko zaboravlja imena onih koji su lomili kruh naroda Kako bi napunili džepove elite.
On nije premijer; on je greška u suverenom snu, Ostatak sekularnog mesijanizma koji se pretvorio u dim, Ostavljajući samo gorak okus pragmatizma koji sve proždire.
Ti si svjedok užasa. Kiša pada, hladna i teška, Ali on gleda tvoju drhtavu kožu i naziva je sunčevom svjetlošću.
A ti—ti još stojiš na trgu, Čekajući da tišina pukne, Čekajući dan kada će šuplji kamen konačno popustiti.
Tekst i foto/ Božidar Bebek/ Totalno.HR
