Dan za pamćenje, osoba godine 2025! Thompson zahvalio Bogu svemogućemu, hrvatskim veteranima i svojim slušateljima

Neka počnem s rečenicom ovo je zaista došlo iz srca. U ponedjeljak, 29. prosinca, u toplini prepune dvorane HVIDR-e u Zagrebu, stajao sam pred nekim od najhrabrijih ljudi koje sam ikad poznavao, našim hrvatskim veteranima i gledao sam našeg domoljubnog pjevača Marka Perkovića Thompsona kako prima nagradu „Osoba godine” za 2025. od hrvatskih branitelja, naših hrvatskih veterana. Iskreno? Još uvijek hvatam dah.

Thompson je prepoznat na ovaj način od onih koji su dali sve za našu slobodu, našu domovinu, našu budućnost, nije samo čast već i ponos. To je dubok, ponizni trenutak koji će Thompson i svi koji su sudjelovali nositi sa sobom zauvijek. Soba je bila puna snage, ponosa i ljubavi. Lica kojima je Thompson pjevao desetljećima. Obitelji s kojima je dijelio pozornice i molitve. Prijatelji koji su nosili teret rata da bismo mi ostali mogli živjeti u miru.

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91 (UHBDR91), uručio je nagradu, a dok je govorio, mogao sam osjetiti težinu svake riječi, zbog svih nas, kolektivnog duha Hrvatske, ukorijenjenog u vjeri, obitelji i neustrašivoj hrabrosti. Oko Thompsona su stajali Robert Puja iz 7. gardijske brigade Puma, Zorica Gregurić koja je predstavljala udrugu zagrebačkih dragovoljaca branitelja Vukovara, te Ante Tandara, predsjednik HVIDRA-e Zagreb, koji je također Marka iznenadio posebnim zahvalnicom. A onda? Okrenuli su se i odali priznanje Thompsonovu menadžeru, Zdravku Barišiću, još jednom zahvalnicom. To nas nije iznenadilo. Vidjeti Zdravka, nekoga tko je bio sa Thompsonom kroz sve uspone i padove, boreći se ne na prvoj crti, nego u rovovima organizacije, vizije i odanosti, prepoznatog na taj način… izazvalo je suze u očima Marku Perkoviću Thompsonu i Thomponovom menadžeru Zdravku Barišiću i svima okupljenima. Jer ovo se ne radi samo o glazbi. Radi se o tome što pjesme nose, poruke doma, majki i očeva, svetaca i vojnika, crveno-bijelih kockastih neba i zvona crkava koja zvone preko brda. Radi se o tradiciji. O sjećanju. O odgajanju naše djece s hrvatskim ponosom i istinom, a ne propagandom.

Ljudi se često pitaju zašto Thompson ovo još uvijek radi. Zašto nastupa, zašto putuje na turneje, zašto ulaže svoju dušu u svaki koncert? Pa, ova je dan odgovorio na to. Ove su godine organizirali ogroman koncert na Zagrebačkom hipodromu, preko pola milijuna ljudi stajalo je zajedno, pjevalo zajedno, molilo zajedno. Mlađi i stariji, veterani i tinejdžeri, obitelji koje drže ruke pod otvorenim nebom. To nije bila zabava. To je bilo hrvatsko zajedništvo.

U svom govoru Thompson je govorio o ljubavi, pravoj ljubavi, onoj koja se žrtvuje. Onoj koju su naši hrvatski branitelji, veterani, vojnici pokazali 1991. Govorio je o obitelji, jer upravo u obitelji počinju te domoljubne vrijednosti. I govorio je o zahvalnosti. Uvijek zahvalnosti Bogu svemogućemu, hrvatskim veteranima i svojim slušateljima.

Kasnije je njegov tim podijelio poruku na Facebooku: „U ime cijelog MPT tima, iskreno zahvaljujemo hrvatskim veteranima, stradalnicima i invalidima rata na njihovom priznanju i povjerenju. Vaša žrtva, hrabrost i ljubav prema domovini trajna su inspiracija i obveza da se čuvaju, poštuju i prenose vrijednosti Domovinskog rata budućim generacijama.”

To je misija. To nas sve motivira. Dakle, svakom veteranu koji je podigao zastavu, nosio pušku ili jednostavno preživio tišinu nakon rata – Thompson pjeva za vas. Svakom roditelju koji uči svoje dijete riječi pjesme “Lijepa li si, ‘Bojna Čavoglave” u autu – pjeva za vas. Mladićima i djevojkama koji kroz glazbu otkrivaju svoje korijene – i vama pjeva. Hvala ti, Hrvatska. Hvala vam, branitelji. Ova nagrada pripada svima nama koji vjerujemo u Thompsona i domovinu izgrađenu na hrabrosti, vjeri i ljubavi.