U Svetištu Majke Božje Remetske održan scenski – živi Križni put! “Spomen Kristove muke”
Zrak u Remetama bio je gust od tmurnog poštovanja. Drevno kamenje Gospinog svetišta pulsiralo je stoljetnom tugom, pojačanom jučer, na Veliki četvrtak, uoči današnjeg Velikog petka, spomena Kristove muke. U zagrebačkim Remetama, u najstarijem marijanskom svetištu u Hrvatskoj, Svetištu Majke Božje Remetske, još odjekivali odjeci Živog puta križa, čija se snaga prilijepila za samostansko jezerce i sezala do križa koji je stajao pred šatorom.
Starac, s licem urezanim linijama života življenog u vjeri, pažljivo je namjestio grubo tesani drveni štap koji je koristio kao potporu. Sjetio se Križnog puta od prethodne noći, sirovog osjećaja koji je visio u zraku poput dima iz gorućih baklji. Gledao je kako se mladi momak, koji je igrao ulogu Isusa, spotaknuo pod težinom križa, a lice mu se iskrivilo u uvjerljivoj agoniji. Remetska vjernica koja je utjelovila Mariju, obrisala mu je lice krpom, a oči su joj bile pune suza koje su odražavale kolektivnu tugu gomile.
Sjetio se šapata koji je odjekivao gomilom dok se povorka kretala, postaju po postaju, uz brdo. Šapat molitve, šapat boli, šapat nade. Nisu samo gledali predstavu. Ponovno su proživljavali posljednje sate Isusova života, urezavši agoniju raspeća dublje u svoja srca.
Danas je atmosfera bila još dublja. Nije bilo kazališne predstave, nije bilo likova za portretiranje. Samo surova stvarnost Velikog petka. I taj starac se pridružio struji vjernika koji su se probijali prema svetištu. Primijetio je mladu vjernicu, kako stisne malo, istrošeno raspelo, a usne su joj se pomicale u tihoj molitvi. Vidio je zabrinute crte urezane na licu župnika oca. Zlatka Pletikosića, dok se pripremao voditi službu.
Služba je započela, a riječi Evanđelja oslikavaju živopisnu sliku Kristove patnje. Zatvorio je oči, zamišljajući nemilosrdno premlaćivanje, trnovu krunu, nepodnošljivu bol. Prisjetio se vlastitih borbi, teškoća koje je pretrpio tijekom svog života i osjetio poznati val empatije prema Kristu koji pati.
Kasnije, kad je služba završila, starac je zastao pred raspelom u prirodnoj veličini istaknutim u svetištu. Ispružio je drhtavu ruku i dotaknuo grubo drvo, osjećajući težinu povijesti, težinu žrtve. Kršćanska tradicija, kako ju je on razumio, nije se odnosila samo na slijepu vjeru. Radilo se o povezivanju s tom žrtvom, dopuštanju joj da preobrazi vlastiti život, da pronađe snagu u patnji, da pronađe nadu u suočavanju s očajem.
Pomislio je na mladića, koji je dan prije tako uvjerljivo nosio križ. Nadao se da je mladić shvatio značaj svoje uloge, moć njegovog portreta. Nadao se da će pouke Križnog puta nositi sa sobom tijekom cijelog života, kao što ih je on nosio kroz svoj život.
Dok je izlazio iz svetišta, zalazeće sunce bacalo je duge sjene na dolinu. Zrak je još uvijek bio težak od tihe kontemplacije. Starac je osjetio dubok osjećaj mira, čudnu utjehu usred tuge. Znao je da je sutra Velika subota, pa onda Uskrsna nedjelja, dan uskrsnuća, dan nade. Ali danas će poštovati sjećanje na Kristovu muku, žrtvu koja je utrla put spasenju. Sjećat će se Živog Križnog puta, zajedničke tuge i trajne snage vjere pred nezamislivom patnjom. Sjetit će se Velikog petka.
Autor/ Božidar Bebek/ Totalno.HR/ Foto/ Šime Lugarov/ Župa Remete
