Blagdan spomendan blaženog Alojzija Stepinca ima značajnu kulturnu vrijednost u Hrvatskoj. Kao žrtva trostruke mržnje, uključujući mržnju prema čovjeku, vjeri, Katoličkoj crkvi i samoj Hrvatskoj, Stepinac se slavi kao uzor nepokolebljivog svjedočenja vjere. Vijetnamski kardinal Van Thuen ga je prepoznao kao takvog, a njegova ostavština nastavlja nadahnjivati ljude diljem svijeta. Usredotočenost na Stepinca kao uzora hrvatskom narodu može previdjeti druge važne ličnosti ili doprinose hrvatskoj kulturi. Sve u svemu, proslava blaženog Alojzija Stepinca nudi jedinstvenu perspektivu u sjecište vjere, kulture i povijesti u Hrvatskoj.
Zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša predvodio je na blagdan bl. Alojzija Stepinca, euharistijsko slavlje ispred potresom oštećene katedrale. Na početku svoje homilije, Kutleša je podsjetio na homiliju koju je tadašnji papa, danas sv. Ivan Pavao II. izgovorio pri proglašenju blaženim kardinala Alojzija Stepinca u Mariji Bistrici. Papa je tada istaknuo kako je kardinal Alojzije „podnio u svome duhu i tijelu okrutnosti tadašnjeg komunističkog sustava“ a u njegovoj se osobi „spojila cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu“. Kutleša je uz ostalo istaknuo i dio Papine homilije, da se ne može popuštati kad je u pitanju istina, jer istina nije roba kojom se može trgovati.
Nadbiskup Kutleša u homiliju je kazao kako je blaženi kardinal Alojzije Stepinac, razlog okupljanja pred zagrebačkom prvostolnicom, povjeren „našem sjećanju s blistavim znamenjima mučeništva kako bismo se nadahnuli na primjeru njegova života i utekli mu se molitvom za zagovor i pomoć.“
Na početku misnoga slavlja nadbiskup Kutleša pozdravio je sve okupljene rekavši „da smo se večeras okupili na Trgu ispred ranjene zagrebačke katedrale kako bismo dublje uronili u duhovnu baštinu koju nam je predao“ blaženi Alojzije Stepinac. Dodao je kako je „blaženi Alojzije za nas čvrsto uporište, svjetionik vjere i hrabrosti. Njemu danas upravljamo svoj pogled i svoje molitve kako bismo njegovim primjerom nadahnuti crpili inspiraciju, snagu i utjehu za svoje živote. Njegovo svjedočanstvo poziv je svima nama da živimo svoju vjeru s dubokim uvjerenjem i neustrašivo se suočavamo s izazovima svijeta koji nas okružuju.“
Nadbiskup Kutleša u homiliji je kazao kako je blaženi kardinal Alojzije Stepinac, razlog okupljanja pred zagrebačkom prvostolnicom, povjeren „našem sjećanju s blistavim znamenjima mučeništva kako bismo se nadahnuli na primjeru njegova života i utekli mu se molitvom za zagovor i pomoć.“
„Crkva Alojzijeva vremena, kao i Crkva našeg vremena, Crkva je koja se obnavlja u povijesnom hodu svoga naroda“, istaknuo je nadbiskup i dodao: „Nije Crkva jedno, a vjerni narod drugo. Nevolje koje su pratile Crkvu i društvo Alojzijeva vremena odrazile su se i u njegovu životu. Jednako tako, ono što je bilo zalogom obnove Crkve i društva, na čemu smo nastavili graditi nakon njega, sažeto je u krepostima ovoga našeg Blaženika koji nije bio ‘samo pasivni podnositelj muka, nego aktivni borac žarke vjernosti Kristu i njegovu Evanđelju’.“
Nadalje, nadbiskup Kutleša istaknuo je kako se od blaženog Alojzija može puno toga naučiti. „On i danas pred nama stoji kao svjedok za Boga i Crkvu i poziva nas da s još većom zauzetošću razmišljamo o njegovu svjedočanstvu“, pojasnio je.
Nadbiskup Kutleša u homiliji je posebno izdvojio Stepinčevu vjernost Isusu Kristu, Božjim zakonima i Katoličkoj Crkvi te obranu istine nepokolebljivom čistoćom savjesti. Naglasio je kako je naš Blaženik u svim danima života imao „pred očima Kristov život i nije se dao prevariti od lažnih ideologija, političkih zamki, bezbožnih prijetnji, potajnih đavolskih ponuda. Takav je i danas pred našim očima i u našoj vjeri: kao čovjek koji je ‘sam postao živa slika trpećeg Krista s trnovom krunom i ranama njegove muke’. U našem hrvanju s Božjim protivnicima i zloćom ljudi, u borbi s grijehom i ljudskom slabošću, poručuje nam: ‘Ništa, ama baš ništa nije izgubljeno! Kao uvijek u povijesti zadnji će pobjednik i opet biti Krist’.“
„Uočavajući vjerničku ravnodušnost, blaženi Alojzije je svoje slušatelje upozoravao na opasnost polovičnosti i mlakosti u primjeni vjerskih istina u svagdanjem životu kao i na bolne posljedice koje nosi grijeh“, podsjetio je zagrebački nadbiskup i nastavio: „Danas se nažalost stječe dojam da ono što mrzimo nije grijeh, već posljedice grijeha jer su bolne i trpimo štetu zbog njih. Mnogi ljudi duboko žale zbog nereda u koji ih je grijeh doveo, ali bi ponovo učinili istu stvar kad bi bili sigurni da će izbjeći posljedicama. Po Stepinčevu smo primjeru pozvani razmisliti o vlastitom odnosu prema grijehu. Jesmo li skloni žaliti samo zbog posljedica naših grešaka, ili smo spremni duboko promijeniti svoje srce i um i mrziti sam grijeh zbog njegova razdvajajućeg učinka na naš odnos s Bogom i bližnjima?“
Nadbiskup Kutleša istaknuo je kako je blaženi Alojzije „bio svjestan da je duša, uljepšana Božjom slikom i otkupljena Božjom krvlju, najdragocjeniji čovjekov biser, pupoljak vječnosti, iskra osvijetljena Božjim dahom, bogati dijamant ugrađen u glineni prsten. Nije se samo teoretski suprotstavljao zlu već je to činio i konkretnim djelima ljubavi prema bližnjemu. Prihvaćao je grešnike i molio za neprijatelje, uvijek jasno razlikujući grijeh od grešnika. Time nas jasno poučava da prava ljubav ne znači blagoslivljanje grešnog stanja, već upravo suprotno – autentična ljubav zahtijeva iskrenu brigu za čovjeka i za spasenje njegove besmrtne duše koja uključuje poziv na obraćenje i zahtijeva promjenu života, tj. obraćenje kako bi se mogao spasiti.“
Govoreći o Stepinčevoj nepokolebljivosti nadbiskup je kazao kako ona „nije bila hladna ni daleka, nije bila plod naučenih uvjerenja i nerazumljivih načela, već je izvirala iz duboke povezanosti s Bogom i suživljenosti s čovjekom. U liku blaženog Alojzija, čvrstina postojanosti u istini i blagost milosrđa bili su u savršenoj ravnoteži.“
Nadbiskup Kutleša naglasio je da je samo „molitva brana pred poplavom ljudske sebičnosti. Samo narod koji moli moći će se oduprijeti trendovima koji rastaču obiteljske vrijednosti i njezino zajedništvo. Molitveni duh i stav poniznosti pred Bogom mogu spriječiti obnavljanje starih sukoba i netrpeljivosti. Samo vjera i molitva mogu nadvladati ‘strah od života’ u srcima kršćanskih majki i tako zaustaviti ‘bijelu kugu’ koja pustoši našu domovinu. Samo molitva i obraćenje mogu obnoviti međusobnu zahvalnost i povjerenje. Kao što lijek liječi bolesno tijelo, tako molitva liječi bolesnu dušu.“
Zaključujući homiliju nadbiskup Kutleša potaknuo je: „Utecimo se blaženom Alojziju da nam izmoli dar mudrosti koja će nas u ovim vremenima nadahnuti da stvarnost promatramo Božjim očima, te za srce velikodušno i čisto, sposobno prepoznati i odgovoriti na duhovne i materijalne potrebe naših bližnjih. Molimo mu se za čvrstinu savjesti koja spaja istinu i ljubav i po kojoj blaženi Stepinac i danas pred nama stoji kao snažan uzor i moćan zagovornik.“
Nakon popričesne molitve nadbiskup Kutleša predvodio je molitvu za proglašenje svetim blaženoga Alojzija Stepinca pred moćima Blaženika.
Na misnom slavlju koncelebrirali su vrhbosanski nadbiskup Tomo Vukšić, đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, banjolučki biskup u miru i apostolski upravitelj Banjolučke biskupije Franjo Komarica, vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj Jure Bogdan, sisački biskup Vlado Košić, bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak, varaždinski biskup Bože Radoš, križevački vladika Milan Stipić, porečki i pulski biskup Ivan Štironja, zagrebački pomoćni biskupi Ivan Šaško i Mijo Gorski, tajnik Apostolske nuncijature u Republici Hrvatskoj preč. Alvaro Ernesto Izurieta y Sea, generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije preč. Krunoslav Novak, preč. Mišel Grgurić, izaslanik dijecezanskog upravitelja Gospićko-senjske biskupije, redovnički provincijali, kanonici Prvostolnog kaptola zagrebačkog, prebendari Prvostolne crkve zagrebačke te brojni svećenici.
Liturgijsko pjevanje predvodio je zbor bogoslova Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu pod ravnanjem Dražena Kurilovčana i uz orguljašku pratnju Jelene Vuković.
Homilija zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše – Blagdan bl. Alojzija Stepinca
Draga braćo i sestre u Kristu!
Danas nas je, ispred ranjene Stepinčeve katedrale, okupio blagdan blaženog Alojzija Stepinca. Povjeren je našem sjećanju s blistavim znamenjima mučeništva kako bismo se nadahnuli na primjeru njegova života i utekli mu se molitvom za zagovor i pomoć.
Ova prvostolnica u obnovi slika je Crkve za koju vrijedi izreka Ecclesia semper reformanda est (Crkva se treba uvijek obnavljati). Crkva Alojzijeva vremena, kao i Crkva našeg vremena, Crkva je koja se obnavlja u povijesnom hodu svoga naroda. Nije Crkva jedno, a vjerni narod drugo. Nevolje koje su pratile Crkvu i društvo Alojzijeva vremena odrazile su se i u njegovu životu. Jednako tako, ono što je bilo zalogom obnove Crkve i društva, na čemu smo nastavili graditi nakon njega, sažeto je u krepostima ovoga našeg Blaženika koji nije bio „samo pasivni podnositelj muka, nego aktivni borac žarke vjernosti Kristu i njegovu Evanđelju.“
I. Crkva mučenikȃ svjedok je živoga Boga
U homiliji na svečanom euharistijskom slavlju proglašenja blaženim kardinala Alojzija Stepinca, sveti Ivan Pavao II. ističe da je kardinal Alojzije „podnio u svome duhu i tijelu okrutnosti tadašnjeg komunističkog sustava“, da se u njegovoj osobi „spojila cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu“. Na istome mjestu Papa kao glavne točke Alojzijeva lika i djela ističe: vjeru u Boga, poštovanje čovjeka, ljubav prema svima sve do praštanja te jedinstvo s Crkvom kojoj je na čelu Petrov nasljednik. K njima ubraja obranu istine i čiste savjesti. „Dobro je znao“, veli Papa tada, „da se ne može popuštati kad je u pitanju istina, jer istina nije roba kojom se može trgovati. Zbog toga mu je bilo draže prihvatiti patnju negoli izdati svoju savjest i iznevjeriti obećanje dano Kristu i Crkvi.“
Podnijeti u duhu i tijelu patnje vremena koje pogađaju Crkvu i svijet, prinositi u svome duhu i tijelu žrtve za život naroda i svijeta, to je ono što nas povezuje s otajstvom Crkve koju po Kristovu obećanju vrata paklena neće nadvladati. Crkva je i danas, kao što je bila i u prošlim vremenima, poput ribarske mreže „u kojoj ima dobrih i loših riba, koje na kraju sam Bog mora razdvojiti“. No, drama ljudske povijesti i Crkve u njoj i jest u tome što nasuprot Bogu, koji nas je ljubio i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše (usp. 1 Iv 4, 10), stoji đavao, tužitelj „koji ozloglašuje čitavo čovječanstvo i sve stvorenje“, onaj koji želi Crkvu Božju obilježiti kao potpuno lošu i odvratiti nas od nje.
Upravo su mučenici oni koji, po uzoru na Krista Otkupitelja, stoje kao svjedoci za Boga u postupku koji tužitelj đavao neprestano vodi. „Crkva današnjice više je nego ikada Crkva mučenikȃ i tako svjedok živoga Boga.“U svakome vremenu Crkva je životima svojih mučenika svjedočila da postoje vrednote koje stoje iznad očuvanja tjelesnog života, da postoji dobro koje nikada ne smije biti upitno.
II. Tri vjernosti
Zato, draga braćo i sestre, iz života i djela blaženog Alojzija možemo još puno toga naučiti. On i danas pred nama stoji kao svjedok za Boga i Crkvu i poziva nas da s još većom zauzetošću razmišljamo o njegovu svjedočanstvu. Danas ćemo to učiniti razmišljajući o Stepinčevoj vjernosti Isusu Kristu, Božjim zakonima i Katoličkoj Crkvi te o obrani istine nepokolebljivom čistoćom savjesti.
1. Vjernost Isusu Kristu. Na montiranom sudskom procesu, optužujući nevinog nadbiskupa Stepinca, javni tužitelj mu je rekao da se ponaša „kao Krist pred Pilatom“. Sjajna odlika za onoga koji je sebe i druge hrabrio na ustrajnost u kršćanskom pozivu, tražeći slavu jedino u krvavom Kristovu znoju, u kaležu njegove muke i u njegovu križu. Na tom istom procesu u svome govoru, 3. listopada 1946. svjedočki je istaknuo: „U školskim udžbenicima tvrdite protivno od svih dokaza povijesti, da Isus Krist nije postojao. Znajte, Isus Krist je Bog! Za Njega smo spremni umirati“. I doista, u svojoj agoniji, sve se dublje suobličavao s Isusom Kristom, shvaćajući da je on jedini „ugaoni kamen čovječanstva“. Tada i u svim danima života imao je pred očima Kristov život i nije se dao prevariti od lažnih ideologija, političkih zamki, bezbožnih prijetnji, potajnih đavolskih ponuda. Takav je i danas pred našim očima i u našoj vjeri: kao čovjek koji je „sam postao živa slika trpećeg Krista s trnovom krunom i ranama njegove muke“. U našem hrvanju s Božjim protivnicima i zloćom ljudi, u borbi s grijehom i ljudskom slabošću, poručuje nam: „Ništa, ama baš ništa nije izgubljeno! Kao uvijek u povijesti zadnji će pobjednik i opet biti Krist“.
Prosvijetljen svjetlom Božje istine, blaženi Alojzije je učio da je „nemoguće ignorirati Krista, jer ‘nema drugoga imena pod nebom danoga ljudima, kojim bismo se mogli spasiti’ (Dj 4,12) i ‘temelja drugoga ne može nitko postaviti osim onoga, koji je postavljen, a taj je Isus Krist’ (1 Kor 3,11). I, ako taj ugaoni kamen moderni graditelji – državnici i odgojitelji – nažalost često odbacuju, zato očima gledamo riječ Istine: ‘Tko padne na taj kamen, razbit će se, a na koga on padne, satrt će ga’ (Mt 21,44)“.
2. Vjernost Božjim zakonima i briga za spasenje duša. Blaženi Alojzije je s dubokom boli proživljavao kršenje Božjih zakona i temeljnih ljudskih prava. Zauzimao se za pravo na život i za običnog čovjeka: za progonjene, nerođene, nepravedno osuđene; za pravo na odgovorno roditeljstvo, na vjerski odgoj djece; za pravo na rad i dostojanstvo zemljoradnika i slobodu stvaralaštva sveučilištaraca, za mir, slobodu i društvenu pravdu. Suočavajući se s protivnostima koje su prijetile i pritiskale vjeru, jasno je iznio svoj stav riječima: „Valja uvijek biti ne samo na oprezu, nego i junaci vjere, da ne dopustimo, pa ni uz cijenu života, da biserje evanđelja postane njihova igračka“.
Uočavajući vjerničku ravnodušnost, blaženi Alojzije je svoje slušatelje upozoravao na opasnost polovičnosti i mlakosti u primjeni vjerskih istina u svagdanjem životu kao i na bolne posljedice koje nosi grijeh. Danas se nažalost stječe dojam da ono što mrzimo nije grijeh, već posljedice grijeha jer su bolne i trpimo štetu zbog njih. Mnogi ljudi duboko žale zbog nereda u koji ih je grijeh doveo, ali bi ponovo učinili istu stvar kad bi bili sigurni da će izbjeći posljedicama. Po Stepinčevu smo primjeru pozvani razmisliti o vlastitom odnosu prema grijehu. Jesmo li skloni žaliti samo zbog posljedica naših grešaka, ili smo spremni duboko promijeniti svoje srce i um i mrziti sam grijeh zbog njegova razdvajajućeg učinka na naš odnos s Bogom i bližnjima?
Blaženi je Alojzije bio svjestan da je duša, uljepšana Božjom slikom i otkupljena Božjom krvlju, najdragocjeniji čovjekov biser, pupoljak vječnosti, iskra osvijetljena Božjim dahom, bogati dijamant ugrađen u glineni prsten. Nije se samo teoretski suprotstavljao zlu već je to činio i konkretnim djelima ljubavi prema bližnjemu. Prihvaćao je grešnike i molio za neprijatelje, uvijek jasno razlikujući grijeh od grešnika. Time nas jasno poučava da prava ljubav ne znači blagoslivljanje grešnog stanja, već upravo suprotno – autentična ljubav zahtijeva iskrenu brigu za čovjeka i za spasenje njegove besmrtne duše koja uključuje poziv na obraćenje i zahtijeva promjenu života, tj. obraćenje kako bi se mogao spasiti.
S obzirom na to da je duša tako uzvišena, dragocjena i vječna, milosrđe koje joj se iskazuje mora biti najuzvišenije. Zato smo pozvani prema čovjeku koji griješi činiti duhovno djelo milosrđa posvješćujući mu, suosjećajno i samilosno, njegovo grešno stanje. Na to nas poziva i sv. Augustin kada kaže: „Ako plačem za onim tijelom iz kojeg je duša otišla, kako bih trebao plakati za onom dušom iz koje je Bog otišao?“
3. Vjernost Katoličkoj Crkvi. U odlomku iz Knjige o kraljevima svjedočimo sofisticiranom ignoriranju Božjeg zakona u tragičnoj priči o izraelskom kralju Jeroboamu. Iako od Gospodina pomazan za vladara nad Izraelom, Jeroboam je odbačen zbog svojega grijeha. Njegov grijeh leži u pokušaju učvršćenja političke vlasti na štetu prave vjere.
Primjeri kralja Jeroboama i blaženog Alojzija potpuno su suprotni, predstavljaju dva svijeta različitih vrijednosti i postupaka. Poznato nam je s kolikim se protivljenjem komunističkog sustava bl. Alojzije morao suočiti u odlučnosti da u našem narodu sačuva ispravno štovanje Boga u jedinstvu s Petrovom Stolicom. Njegovo srce kucalo je u skladu s bilom hrvatskog naroda i beskompromisno ga je čuvao od svake želje i ambicije da svoju pastirsku vlast učvrsti na bilo koji način koji bi bio na štetu vjernosti i čistoće savjesti.
Tako možemo vidjeti kako su i danas aktualne riječi bl. Alojzija koje je izrekao u zagrebačkoj katedrali 1942.: „Jedno od najvećih zala našega vremena jest polovičnost u pitanjima našega vjerovanja. Ne pravimo si nikakve iluzije ni u ovom pitanju, u pitanju poštivanja autoriteta sv. Petra i njegovih nasljednika rimskih papa. Ili jesmo ili nismo katolici! Ako jesmo, onda valja da se to odražava na čitavoj liniji našega života. Ne možemo biti u crkvi katolici, a na ulici napadati kao pogani odredbe Namjesnika Kristovog. (…) A htjeti se silovito oboriti na instituciju od Boga postavljenu, znači udarati glavom o pećinu, jer stoji tamo do vijeka: ‘Ti si Petar, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati!’“
III. Obrana istine nepokolebljivom čistoćom savjesti
Draga braćo i sestre, kako govoriti o blaženom kardinalu Stepincu, a ne osvrnuti se na ono što je kruna njegova života, na njegovu postojanost i nepokolebljivost u obrani čiste savjesti. Stepinčeva nepokolebljivost nije bila hladna ni daleka, nije bila plod naučenih uvjerenja i nerazumljivih načela, već je izvirala iz duboke povezanosti s Bogom i suživljenosti s čovjekom. U liku blaženog Alojzija, čvrstina postojanosti u istini i blagost milosrđa bili su u savršenoj ravnoteži. O tome nam svjedoče i riječi koje je blagopokojni papa Benedikt XVI. izrekao o našem Blaženiku: „Stepinac u svoj svojoj zadivljujućoj postojanosti nije nikada bio tvrd čovjek, nije nikada postao žučljiv, tim manje je poznavao mržnju, jer je branio istinu, jer je njegova savjest bila uronjena u lice Kristovo, bio je oblikovan Kristom. Ova postojanost bila je istodobno ljubav prema ljudima, ljubav i prema svojim progoniteljima. On nas tako uči kako čvrstina kršćanske savjesti pomiruje istinu i ljubav, ona je spoj istine i ljubavi. A jer je bio čovjek savjesti, nadvladao je zlo dobrim i preobrazio zlo svojom nepobjedivom ljubavlju, hranjenom ljubavlju Kristovom.“
Nama se nekad čini da je nemoguće pomiriti istinu i ljubav, pa smo skloni raznim kompromisima misleći da činimo dobro. U naše je vrijeme uobičajeno zanemariti grijeh pod izlikom milosrđa. Smatra se da je nepristojno i uvredljivo držati ljude odgovornima za njihove grijehe. Odbacivanjem pravednosti odbacujemo i milost. Zanemarivanjem grijeha niječemo istinu. Milosrđe i istina nerazdvojni su i idu ruku pod ruku. Sv. Toma Akvinski kaže: „Pravednost bez milosrđa je okrutnost; milosrđe bez pravednosti je rasulo“.
Blaženi je Alojzije to dobro znao. Svojim je životom posvjedočio da je moguće naći pravu mjeru samo onome tko živi iz duboke povezanosti s Bogom. Iz takve se povezanosti razvijao Stepinčev proročki duh. Živio je od Božje Riječi, u stalnom dijalogu s Bogom. Njegova analiza stvarnosti nije bila sociološka, ekonomska ni politička. Sve je gledao očima vjere, pa su za njega događaji i sudbina naroda imali dublje značenje. Sve je progovaralo o Božjoj prisutnosti u povijesti.
Iz molitve je proročki vidio budućnost, pa nikada nije sumnjao u propast komunizma. U svojim pismima često to ponavlja. Tako piše 1959. kiparu Ivanu Meštroviću: „Ja vjerojatno neću doživjeti slom komunizma u svijetu zbog skršena zdravlja. Ali sam apsolutno siguran u taj slom. Što god se radi protiv naravi, mora se srušiti unutarnjom nuždom…“.
Draga braćo i sestre, Crkvu Alojzijeva vremena lakše nam je vidjeti iz ovoga povijesnoga odmaka. Lakše je identificirati prijepore, probleme i njihova rješenja, prepoznati pogreške i njihove posljedice, ali i opredjeljenja koja su donosila plodove porasta vjere i dobrobiti vjernika. No, neizmjerno je teže prosuditi vrijeme u kojemu živimo. I nama je potreban proročki duh kako bismo u svemu uočili Božje djelovanje i pronašli Božja rješenja. Molitva i povezanost s Bogom pokazat će nam kako se odnositi prema svim globalnim trendovima koji zapljuskuju naš narod i našu domovinu; kako odgajati djecu u kulturi narcizma koja snažno potkopava razvoj kreposti kod mladih; kako se oduprijeti materijalizmu koji je olabavio savjesti mnogih; kako vratiti poštenje i čestitost koji su potkopani sebičnošću i egoizmom.
Samo je molitva brana pred poplavom ljudske sebičnosti. Samo narod koji moli moći će se oduprijeti trendovima koji rastaču obiteljske vrijednosti i njezino zajedništvo. Molitveni duh i stav poniznosti pred Bogom mogu spriječiti obnavljanje starih sukoba i netrpeljivosti. Samo vjera i molitva mogu nadvladati „strah od života“ u srcima kršćanskih majki i tako zaustaviti „bijelu kugu“ koja pustoši našu domovinu. Samo molitva i obraćenje mogu obnoviti međusobnu zahvalnost i povjerenje. Kao što lijek liječi bolesno tijelo, tako molitva liječi bolesnu dušu.
Mnogi naši suvremenici, naša braća i sestre, žedni su ljubavi koja se besplatno daje, one ljubavi u kojoj će moći otkriti Lice milosrđa. Ali nemoguće je bližnjemu iskazati milosrđe, a uskratiti mu pravu istinu o čovjeku i potrebu poštovanja moralnih vrijednosti upisanih u njegovu narav.
Blaženi Alojzije je, ratne 1943. godine, u prigodi 15. obljetnice smrti dr. Ivana Merza, izgovorio sljedeće riječi: „Europa (…) danas ima prilike ispaštati svoje pogrješke, omalovažavanje duhovne snage Crkve i njezine preporodne vrijednosti. I mi možemo sa sigurnošću reći, ne samo nagađati, da je iz ove strahovite krize u koju je upala, neće spasiti nitko drugi, doli svetački likovi, što ih je Crkva kroz stoljeća izbacivala na pozornicu ljudske povijesti i još će ih dati.“ Tada zasigurno nije slutio da će vrijeme u kojemu je govorio i djelovao na pozornicu „izbaciti“ i njegov lik. Još manje je pretpostavljao i mislio da ćemo se nadahnjivati njegovim primjerom i njemu upravljati svoje molitve, upravo kao i blaženome Ivanu Merzu i tolikim svjedocima mučenicima toga vremena.
Utecimo se blaženom Alojziju da nam izmoli dar mudrosti koja će nas u ovim vremenima nadahnuti da stvarnost promatramo Božjim očima, te za srce velikodušno i čisto, sposobno prepoznati i odgovoriti na duhovne i materijalne potrebe naših bližnjih. Molimo mu se za čvrstinu savjesti koja spaja istinu i ljubav i po kojoj blaženi Stepinac i danas pred nama stoji kao snažan uzor i moćan zagovornik. Blaženi Alojzije, moli za nas!
Svečano misno slavlje povodom blagdana Stepinčeva u subotu 10. veljače u blaženikovoj rodnoj župi u Krašiću predvodio je porečki i pulski biskup u miru Ivan Milovan, a propovijedao je postulator kauze bl. Stepinca mons. Juraj Batelja, izvijestio je Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije.
Misu su koncelebrirali i križevački vladika u miru Nikola Kekić, vojni biskup u miru Juraj Jezerinac te brojni svećenici.
Na početku misnog slavlja mons. Milovan kazao je: „I sam dolazim kao hodočasnik iz Istre. Na osobit način želim ovom misom zahvaliti Bogu za ono sve što je bl. Alojzije Stepinac napravio za našeg istarskog mučenika, blaženika Miroslava Bulešića u Rimu kad je bio u financijskim teškoćama i kasnije nakon 1945. kad je kod posjeta istarskih svećenika naš mladi svećenik Bulešić imao svoj posebni osobni susret s nadbiskupom Stepincem. Za svu podršku, za sve što je nadbiskup učinio za našega blaženika, istarskoga mladog svećenika, kasnije mučenika, neka ova misa bude zahvala.“
U homiliji, mons. Juraj Batelja, postulator kauze za proglašenje bl. Alojzija Stepinca svetim, istaknuo je Stepinčev govor o ženama, uzevši kao primjer Mariju Jurić Zagorku koja je zamolila Stepinca da za „časopis Hrvatica, koji je pokrenula početkom 1940. radi prosvjećivanja hrvatskih žena i djevojaka, javnosti predoči kršćanski pogled na dostojanstvo žene i njezinu ulogu u društvu.“
„Marija Jurić Zagorka još je kao dijete shvatila da ju Isus ljubi. On koji je, kako reče prorok Izaija, bio prezren od ljudi, odbačen, vičan patnjama, prezren, obescijenjen, ponižen, razapet i proboden (usp. Iz 53,3-5), privukao ju je k sebi. Iz vjere u Boga i ljubavi prirasloj ljudskom, ženskom srcu i naravi, ostavila je dvije poruke koje ovdje želim naglasiti. Bila je svjesna da je Hrvatica i da treba pomoć u obrani dostojanstva žene“, rekao je mons. Batelja.
Bl. Alojzije Stepinac je u opširnom intervjuu rekao ovo: „Jednakost: žena je čovjek – osoba u punom smislu riječi kao i muž. Ona ima pravo i dužnost da živi neokrnjenim ljudskim životom, da taj život razvija u punini. Ništa što je ljudsko ne može i ne smije da joj ostane tuđe i zatvoreno.“
Nadovezujući se na Evanđelje mons. Batelja je rekao: „Dragi štovatelji bl. Alojzija Stepinca! Čuli smo u Evanđelju Isusov zov da se njegov učenik ‘odrekne samoga sebe, uzme svoj križ i pođe za njim’ (usp. Lk 9, 23). Kako je to dramatičan izbor! Koji put i sudbonosan, bolan, ali i radostan. Blaženi Alojzije ga je shvatio ozbiljno i proveo ustrajno. Više puta je ponovio: ‘Tko se prilijepi uz stvorenje, propast će s njime; tko se prihvati Isusa, stajat će dovijeka.’ Doista, Isus ne poziva učenike da uzmu križ kao pobunu ili prosvjed protiv rimske vlasti koja je kršćane kažnjavala razapinjanjem na križ. Nije uzimanje križa ni modni trend kakvim ga mnogi bezobzirno žele učiniti. Uzeti križ, okititi se križem znači uzljubiti istinu, jedinu, vječnu, nepobjedivu i nepromjenjivu, a to je Bog.
Vjeran toj istini bl. Alojzije nije nikada posrtao u vjeri. Štoviše, što se više uživljavao u Kristov križ, to je bio spremniji nositi ga dragovoljno, strpljivo i oduševljeno. Imao je jasan cilj: ‘Slijediti nauk križa te bez ikakva straha braniti katoličku istinu!’ Tako je on u ‘križu i uskrsnuću nalazio Božji odgovor na misterij trpljenja i smrti’.”
Mons. Batelja istaknuo je i svjedočanstvo Vanje Jovanke Bukorović (udane Nakić), koja je pritom rekla: „Lijepo sam govorila o Stepincu. Čak me i kustos katedrale pohvalio biskupu! Imala sam i neugodnosti zbog lijepog govora o Stepincu. Spašavalo me ime. Na ispitivanju na Udbi bih im rekla: ‘Vidite da sam Jovanka, Srpkinja i pravoslavka! Što želite od mene?’ Pustili me nakon toga na miru. Kad god sam u Zagrebu, idem u katedralu i na Stepinčev grob. To me odmara i ispunja radošću. Sigurno bi trebalo da bude proglašen svetim. Stepinac nije samo svetac Hrvata. On je svetac svega svijeta.“
Spomenuvši i Židovku Esther Gitman koja je proučavala dokumentaciju o Židovima koje je spasio Stepinac, mons. Batelja je zaključio: „Predragi u Kristu Isusu! Okupljeni danas u Krašiću i oko televizijskih ekrana i svi do kojih dopire ova riječ, molimo dobroga Boga da nam Kristova riječ, pretočena u baštinu bl. Alojzija Stepinca, bude svjetlo u životu i ikona, svetinja onih ideala za koje je on položio život: vjeru u Krista Isusa, vjernost Crkvi i Papi, dostojanstvo kršćanskog braka između muškarca i žene, kršćanski odgoj djece i mladih, dostojanstvo žene roditeljice i vjeroučiteljice, ‘vrijedne udivljenja i dostojne svijetlih uspomena’ (usp. 2 Mak 7, 20). Dičimo se tom baštinom jer sadržava slavu Božju i njome se nadahnjujmo.
Parafrazirajući molitvu Marije Jurić Zagorke Majci Božjoj od Kamenitih vrata, zazovimo zagovor bl. Alojzija: A ti, blaženi Alojzije, budi sa svojim narodom na sve vjekove! I dolazit će k tebi hrvatske duše da prime utjehu jadu svome, potporu nadama svojim, zaštitu od pogibelji od zlotvora svojih! I tebe slavit će Krašić i svaki grad naš i mjesto naše dok u njima bude naroda kršćanskoga i roda hrvatskoga!“
Znakovit je Stepinčev poziv na oprost i pomirenje koji naglašava čišćenje sjećanja od mržnje i prepoznavanje braćom i onih koji su nanijeli zlo.
Misno slavlje animirao je župni zbor iz Krašića „Josip Vraneković“. Po završetku misnog slavlja svi nazočni izmolili su Molitvu za proglašenje bl. Alojzija Stepinca svetim.
Mons. Milovanu darovana je bista bl. Alojzija Stepinca, a mons. Batelja mu je posebno zahvalio. Vlč. Ivan Vučak, upravitelj Župe Presvetog Trojstva u Krašiću zahvalio je svima koji su tijekom devetnice i na sam blagdan Stepinčeva pomogli i pridonijeli ljepoti cjelokupne proslave.
Alojzije Stepinac smatran je čuvarom hrvatskog identiteta i nosio je križ svoga naroda. Njegovo se mučeništvo prisjeća diljem Hrvatske i svijeta, a smatra se mučenikom i uzorom hrvatskog naroda.
Autor/ Totalno HR/ Izvor/ IKA/ Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije/ Foto: Totalno HR
Homilija zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše na Stepinčevo
